Interspolnost pod tajnovitim plaštom

Interspolnost pod tajnovitim plaštom

27.02.2017

Sekretarka Međunarodne organizacije interspolnih osoba Evrope i predsjednica ogranka na Islandu Kitty Anderson boravila je ovih dana u Sarajevu kao panelistica konferencije o pravima LGBTI osoba Vrijeme je za ravnopravnost Sarajevskog otvorenog centra. Anderson je i sama interspolna osoba, a za Oslobođenje govori o svojim iskustvima i razjašnjava zbog čega je ogroman broj interspolnih osoba žrtva kršenja ljudskih prava.

Mnogima je termin interspolan nov ili zbunjujući. Šta znači biti interspolna osoba?

– Najjednostavniji način da se objasni šta je to interseksualna osoba je ovaj: interseksualne osobe su rođene sa biološkim spolnim karakteristikama koje ne odgovaraju medicinskim ili socijalnim očekivanjima od muških i ženskih tijela. U pitanju je termin “kišobran” koji pokriva desetine varijacija fizičkih seksualnih karakteristika.

Interspolnost, pak, nema ništa sa rodnim identitetom osobe, jer interspolne osobe mogu imati bilo koji rodni identitet i dok se neki od njih identificiraju izvan binarne matrice, mnogi se identificiraju kao muškarci ili žene.

Parada ponosa u Reykyaviku kojoj je prisustvovala trećina populacije Islanda - Interspolnost pod tajnovitim plaštom

Sedam dana straha

Interspolnost, također, ne utiče na seksualnu orijentaciju osobe – neke od njih su lezbijke, gej, biseksualne ili panseksualne, a mnogi su i straight. Dvoje interspolnih ljudi koji dijele više ili manje bioloških karakteristika mogu imati potpuno različite rodne identitete i seksualnu orijentaciju.

Kakva su Vaša iskustva kao interspolne osobe? Kada ste shvatili da ste interspolni i kako ste se nosili sa tom spoznajom?

– Tokom odrastanja nisam znala da sam interspolna osoba, iako su već kad sam imala šest sedmica, tokom operacije hernije ljekari uvidjeli da nemam jajnike i maternicu. Kasnije je otkriveno da imam unutrašnje testise. Bolnica je svime rukovodila užasno. Operacija koja je trebala trajati tek nešto duže od sat, razvukla se na više sati. Mojoj majci ništa nije rečeno i ona je postajala sve više i više uplašena, pitajući se šta se događa njenoj maloj djevojčici. Čak i kad sam izašla iz operacione sale, ništa joj nije rečeno, osim da je sve uredu. Tek nakon sedmicu, kada smo se vratile u bolnicu, rečeno joj je da imam ozbiljan hromosomski poremećaj. Vratila se kući očekujući najgore, da se neću moći samostalno hraniti i oblačiti, da neću nikada ići u školu, te komunicirati s drugim ljudima. Provela je sedam dana u strahu i nesigurnosti. Kada je shvatila da je sve što je u vezi sa mnom bilo drukčije to da imam tijelo koje ne reagira na testosteron i da sam rođena kao djevojčica iako imam XY hromosome, moja majka je osjetila ogromno olakšanje, saznavši da ću imati iste šanse u životu kao i bilo koje drugo dijete, te da je ovo značilo samo da neću imati menstrualni ciklus i da ću dijete, ako ga budem željela, morati usvojiti.

Ubrzo nakon ovog, opet sam dobila herniju i ljekari su mojoj majci rekli da je potrebno odstraniti unutrašnje testise. Moja majka se složila s tim jer joj je rečeno da postoji opasnost da bi mogla razviti rak. Rečeno joj je, također, da se neću moći izboriti sa ovom činjenicom kao dijete i da će sve imati negativan uticaj na moje viđenje sebe. Sugerisali su joj da to taji od mene što duže može i ona je, naravno, slijedila savjet ljekara. Ništa mi nije rečeno sve do mog trinaestog rođendana. Usljed uklanjanja testisa, moje tijelo nije moglo proizvoditi hormone, morala sam početi sa hormonskom terapijom kako bih inducirala pubertet, i naravno, nisu mi mogli baš reći da uzimam vitamine.

Anderson: Podrška porodice za mene je bila privilegija - Interspolnost pod tajnovitim plaštom

Proces ozdravljenja

Moje ponašanje je potom ocijenjeno kao destruktivno i izazivačko. Nisam osjećala da odrasli uopšte zaslužuju moje poštovanje. Gotovo godinu kasnije, dijagnosticiran mi je poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder and Oppositional Deficiency disorder – ADHD). Poslana sam u državnu psihijatrijsku bolnicu, ali mi je prethodno pedijatar endokrinolog skrenuo pažnju da tamo nikome ne smijem ispričati o svom stanju, jer oni neće razumjeti, što će uticati na moju terapiju. Prkosna tinejdžerka kakva sam bila, nisam ga poslušala. Na psihijatriji sam sve ispričala medicinskoj sestri i terapeutu. Psihijatrima nisam rekla ništa, štaviše, odbijala bih da govorim.

Svi su bili stariji muškarci, a u mojoj glavi, stariji muškarci pogotovo nisu bili dostojni povjerenja. Nakon sedam sedmica, sa programom terapije koji je uglavnom zasnovan na podizanju mog samopouzdanja i samopoštovanja, otpuštena sam sa novom dijagnozom. Bila je to dijagnoza blage depresije uzrokovana traumom koju sam preživjela godinu ranije.

Nakon svega što ste prošli, kako je bilo podijeliti sve svoje spoznaje sa vršnjacima i porodicom?

– Stvari u mom životu počele su se mijenjati kada je rođena moja rođaka, također interspolna osoba. Moja porodica je uvidjela štetu koju su nanijeli savjeti ljekara i obećali su da moja rođaka neće proći kroz isto. Kada sam uvidjela da moja porodica sada može prepoznati šta je to što mi je nanijelo štetu i, ovaj put, postupiti drukčije, otpočeo je i moj proces ozdravljenja. Moja rođaka je bila sposobna sa svojih deset godina stati ispred cijelog svog razreda i održati prezentaciju o vlastitoj različitosti.

Kada mi je bilo osamnaest godina, otputovala sam u Australiju na studentsku razmjenu. Preseljenje u Australiju dalo mi je šansu da u toku određenog perioda eksperimentiram sa coming-outom. Znala sam da ću tamo biti samo neko vrijeme i da sam daleko od doma. Svojim prijateljima sam sve ispričala – nisam se javno deklarisala, ali se više nisam ni krila. Na moje čuđenje, nisam primila nijednu negativnu reakciju. Neka nespretna pitanja da, ali ništa negativno.

Zahvaljujući tome, kada sam se vratila kući na Island i povjerila se svojim najbližim prijateljima, postala sam otvorenija. Privilegija preseljenja u Australiju i ogromna privilegija što sam imala porodicu punu podrške značili su da sam u poziciji da se otvorim o sebi. Ali ipak, nije bilo lako. Za ljude koji žive u netolerantnijim društvima postoji mnogo strahova koji se moraju uzeti u obzir, pa su zbog toga iskustva interspolnih osoba obavijena plaštom tajnovitosti. Prije nego društvo pokaže da je sigurno za njih da budu otvoreni, ne možemo očekivati da se oni sami otvore.

Vrlo ste aktivni unutar Međunarodne organizacije interspolnih osoba (Organization Intersex International – OII). Iz Vašeg iskustva, koji su najveći izazovi s kojima se interspolne osobe suočavaju danas i koja se njihova prava krše?

– Interspolne osobe se rutinski operišu kada su još djeca, kako bi se njihove spolne karakteristike normalizirale ili da se uklone one spolne karakteristike koje ljekari smatraju nepoželjnim. Ove operacije dovode do višestrukih komplikacija, a operacije na genitalijama redovito ostavljaju ožiljke. Ožiljci tkiva rastu zajedno sa djetetom, što vodi do pucanja i time novih operacije koje će popravljati štetu koju je prva operacija uzrokovala. Cijelo područje postaje izuzetno bolno i mnoge interspolne osobe nisu u stanju, recimo, voziti bicikl ili se baviti jahanjem. Bol je jednostavno prevelika.

Naslijeđe tajnovitosti

Interspolne osobe koje su podvrgnute gonadektomiji (uklanjanju testisa) moraju primati hormonsku terapiju tokom cijelog života. Ako tu dođe do grešaka, javljaju se mnoge nuspojave negativne po zdravlje osobe. Zbog toga mnoge interspolne osobe pate od, recimo, osteoporoze, čak i dok su vrlo mladi. Komitet za prava djeteta UN-a, kao i Komitet za sprečavanje mučenja izdali su preporuke za mnoge zemlje da okončaju ova kršenja ljudskih prava bespomoćne djece.

Dalje, još patimo zbog naslijeđa tajnovitosti. Iako nam se više ne savjetuje da ove informacije skrivamo od potencijalnih partnera, mnogima se još sugerira da čuvaju tajnu od prijatelja i šire familije.

Dok se o osobama drukčije seksualne orijentacije govori dosta često, o interspolnim osobama zaboravljamo ili izbjegavamo razgovarati. Zbog čega je to tako?

– Za razliku od LGBT pokreta, interspolni pokret je relativno mlad. Prvi slučajevi interspolnog aktivizma javili su se 90-ih godina kroz formiranje grupa podrške, te kroz javne demonstracije u SAD-u, što je u to vrijeme bio zaista radikalan čin. Kao društvo koje nas uči da se krijemo i čuvamo tajnu bez obzira na posljedice, formiranje grupa podrške značilo je da su interspolni ljudi prvi put u historiji mogli dijeliti svoja iskustva i sresti sebi slične osobe, čime se prekidala praksa šutnje.

Zbog trauma koje nam je nanijela medicinska struka, izgradnja interspolne zajednice je još u povoju. Ukoliko mali broj ljudi želi javno obznaniti vlastita iskustva da bi podigao svijest drugih, diskusija će, naravno, biti ograničena. Svjedočimo brzim promjenama i uistinu je dirljivo vidjeti mlade osobe koje se deklarišu kao interspolne. Nadam se da će se u narednom periodu razviti jak pokret interspolne omladine koja će biti spremna i voljna da promijeni trenutno stanje.

Izvor: oslobođenje.ba