Točak nasilja

Točak nasilja

30.11.2017

 

Nasilje prema ženama, uključujući i nasilje u porodici je skriveni fenomen i široko rasprostranjeni oblik kršenja ljudskih prava, koji šteti pojedincima/kama, porodici i duštvu u cijelini. Nasilje u porodici praćeno je nizom rodnih stereotipa i mitova koji o ovom fenomenu oblikuju ne samo stavove javnosti nego i stavove žena koje su izložene nasilju, što utiče na njihove izbore.

„Ja sam jedina, svi drugi imaju savršenu vezu“ – Činjenica je da se nasilje dešava mnogim djevojčivama, djevojkama i ženama, ti nisi jedina.
„Ovo se neće ponoviti…“ – Nasilje u vezi je dio kruga nasilja. I istina je da ako se nasilje jednom desilo, najvjerovatnije će se i ponoviti.
„Šamar nije nasilje, ja nisam pretučena“ – Guranje, odbijanje i emocionalno povređivanje, podsmijeh, zabranjivanje izlazaka… sve su to aktovi nasilja.
„On samo tako priča, šali se, ne bi to on nikad“ – Verbalne uvrede služe samo kako bi se žrtvi oslabilo samopoštovanje i predstavljaju način uspostave kontrole. Uključujući komentare tipa „Pogledaj se na šta ličiš.. Za šta ti služi glava, razmišljaš li ti uopšte..“
„Ovo nije porodično nasilje jer mi nismo vjenčani“ – nasilje se može dešavati u bilo kom periodu veze. Također, ukoliko se nasilje dešavalo u vezi, sigurno će se nastaviti, i to u još gorem obliku, nakon vjenčanja.
„Ovo je moja krivica, ja ga naljutim i on plane“ – Nasilje nikada nije tvoja krivica ti nisi odgovorna za nečije ponašanje.
„Nasilje prestaje kada se veza završi“ – Ovo je vrlo česta zabluda, činjenica je da nasilje ne prestaje prestankom veze, ponekada se ćak i pogoršava. To je dodatni razlog za odupiranje nasilju i prijavi nasilnika.
„Ako budem dovoljno strpljiva i puna ljubavi, prestat će da se nasilno ponaša“ – Još jedna društvena zalbuda. Nasilje će se nastaviti sve dok postoji žrtva i dok se nasilnik ne prijavi.
Ovo su samo neki od mitova i stereotipa koji su uklesani u patrijahalno društvo.
Činjenica je da se nasilje nad ženama još uvijek prepoznaje kao privatni problem, jer su korijeni ovog „skrivenog“ fenomena, duboko uklesani u patrijahalnu tradiciju raznih kultura i društvenih sistema. Vrlo često se društvo hvata za tezu da je porodica privatna stvar, što utiče na to da se nasilje u porodici prešuti. Samim tim oni koji imaju manje moći, a to su najčešće žene i djeca, gube mogućnost da imaju podršku i da izađu iz nasilja. Bitno je napomenuti da se tek 60-ih počinje narušavati neprikosnovena  „privatnost“ porodice i to putem borbe protiv nasilja nad djecom. Složenost ovog problema ukazivala je na potrebu hitnog reagovanja od strane društva. Prema istraživanjima provedenim od strane UN-a, preko 45% žena iskusilo je neki oblik nasilja koje su počinili muškarci iz njihovog najbližeg društvenog okruženja. Prema procjenama UN-a, iznesenim u studiji Women in a Insecure World (2005), 113-200 miliona žena godišnje demografski nestane. One bivaju žrtve infanticade, uskračivanja hrane i medicinske brige, seksualne ekspoloatacije i nasilja u porodici. Istraživanje pokazuje i da žene u dobi između 15 i 50 godina više umiru kao žrtve nasilja muškaraca nego od raka, malarije, saobračajnih nesreća ili ratnih dešavanja.

Nasilje nad ženama prisutno je u svim društvima, razlikuje se po dominantim oblicima nasilja, odnosu prema nasilju, zakonskim mehanizmima za sankcionisanje nasilja i mehanizmima zaštite žrtve. Nasilje nad ženama se često naziva i rodno zasnovano nasilje, pojam koji je prvi put naveden u Deklaraciji o eliminaciji nasilja prema ženama (UN,1993), a koji danas prepoznaju i priznaju međunarodna i nacionalna tijela i institucije. Odnosi se na bilo koji čin nasilja koji dovodi do, ili je vjerovatno kako će dovesti do fizičkog nasilja, seksualne ili psihološke štete ili patnje žena. Uključujući i prijetnje, prisilu i/ili oduzimanje slobode. Prvi put se unutar spomenute Deklaracije navodi kako se ne radi samo o fizičkom, seksualnom i psihološkom nasilju koje se događa u obitelji, već i o svim oblicima nasilja usmjerenim prema ženama koji se događaju u cijelom društvu ili su izvršeni i/ili nesankcionisani od strane države.

Sva dosadašnja istraživanja potvrđuju da se ne radi o prolaznom problemu i izoliranom događaju. Nasilje traje dugi niz godina prije nego što se prijavi i riješi. Razlozi ostajana žene u nasilnoj vezi i odustajanja od tužbe su različiti i često su mjesto nerazumijevanja od strane profesionalaca ali i društva.  Nasilje u porodici praćeno je nizom rodnih stereotipa i mitova o ovom fenomenu koji oblikuju ne samo stavove javnosti nego i stavove žena koje su izložene nasilju, što utiče na njihove izbore. Samo nasilje usmjereno prema ženama ima brojne oblike, oni osnovni su: fizičko, verbalno, neverbalno i seksualno nasilje. Fizičko nasilje i agresija su: napadi, prinude, zabrane, zlostavljanje, tuče, povrede, ubistva i samoubistva, čedomorstva, seksualna zlostavljanja, silovanja, incesti, narušavanje i uništavanje materijalnih dobara, lišavanje osnovnih uslova preživljavanja. Fizička nasilja su često burna, ekstremna, upadljiva i evidenta, a kreću od grubog dodira ili „vaspitnog“ šamara.

24209937_1704318899619639_1787811084_o

Točak nasilja jasno prikazuje da je cilj svakog nasilja ostvarivanje kontrole i moći nad drugom osobom. Nasilnik se trudi da kontroliše drugu osobu kako bi se ona ponašala onako kako on želi i postavlja se kao vrhovni kontrolor nad žrtvom. On smatra da je zadužen za sve odluke kada je u pitanju sama žrtva, on odlučuje o onome što će ona reći, kako će se ponašati i osječati. Nasilnik stiče moč i kontrolu ulaskom u točak nasilja i stalnim zastrašivanjem žrtve.

Žrtva vrlo često nije u mogućnosti i ne može razgovarati o problemu nasilja baš zbog zastrašivanja od strane nasilnika. Osim što se brine za svoju sigurnost, brine se i za sigurnost osoba koje su joj bliske, jer zastrašivanje od strane nasilnika ne staje samo na pretnjama po žrtvu, već uključuje i najmilije. Vrlo često, žene žrtve nasilja, ne mogu vidjeti izlaz iz svoje situacije i ostaju zatočene u krugu nasilja sa nadom da će jedan dan biti bolje.

Nasilje usmjereno prema ženama predstavlja jedan od ozbiljnih problema koji je prožet kroz čitavu historiju patrijahalnog društva. Ovo je problem koji se ne tiče samo pojedinca već je problem cijelog društva i iziskuje reakciju istog. Pobijanje patrijahalnih mitova, stavova i normi kada su u pitanju spol i rod su ključni u riješavanju mnogih problema modernog društva, a takva je situacija i kada je u pitanju nasilje unutar porodice. Ne preostaje nam ništa već da zaključimo da nasilje nije i ne smije biti privatna stvar, već je društveni problem. Jedini izlaz iz točka nasilja jeste prijava istog i potražnja stručne pomoći. Šamar jeste nasilje, guranje jeste nasilje, riječi mogu biti nasilje i navedeno je najčešće podloga ka daljem, fizičkom, emocionalnom i na kraju seksualnom nasilju.

Piše Admir Adilović

Izvori:
Prima – Priručnik: „Rodno zasnovano nasilje“ 2016
UG „Žene Ženama“ – Nasilje prepoznaj i spriječi! 2013
Ivana Jambrešić – „Nasilje u romantičnim odnosima“ 2016