Zašto “Three Billboards Outside Ebbing” ne zaslužuje Oscara?

Zašto “Three Billboards Outside Ebbing” ne zaslužuje Oscara?

28.02.2018

Three Billboards Outside Ebbing, Missouri  već je pokupio dosta nagrada i proglašavaju ga za favorit na ovogodišnjoj dodjeli Oscara – a nije ni čudo. To je ista ona Akademija filmskih umjetnosti i nauka koja je na pretprošloj dodjeli imala “manjak” crnih umjetnika/ica pa je stvar “spasila” unajmivši Chris Rocka da pravi sale na računa bijelih gospodara koji loše tretiraju Afroamerikance.  Jasno i glasno – Three Billboards Outside Ebbing, Missouri  je dobro upakovana, ali ipak providna navlakuša kojom se neutralizira nasilje i rasizam, ono što bijeli muškarci na pozicijama moći vole da gledaju , znajući da njihova moć neće biti doista dovedena u pitanje. Jedina svijetla tačka filma je Frances McDormand koja je ovu ulogu maestralo ponijela, mada je njezino glumačko umijeće več dokazano u vise fantastičnih filmova među kojima je prilično potcijenjen udarak “Burn after reading”.

Početak filma je obećavajući, žena u poznim godinama, ona koja se nikada ne smije jer joj je dosadilo “sranje” svuda i bez prestanka,  Mildred  postavlja tri bilborda u kojima poziva na odgovornost šerifa grada koji ni nakon šest mjeseci nije pronašao silovatelja i ubojicu njezine kćerke.  Ljut na ženu koja se drznula da traži pravdu zapravo prozivajući jednog predstavnika zakona, muškarca za kojeg svi znaju da je fin čovjek, brzo od Mildredinog života pravi pakao. Osim toga, svie znaju da je Mildred jadna, isrustrirana žena koju je muž ostavio zbog mlađe žene i sada nema ništa pametnije da radi nego da uznemirava poštene muškarce u uniformi.  Šerif Willoughby kojeg utjelovljuje  Woody Harelsson je miran, porodičan čovjek koji ima tri kćerke…. Čekaj, nije mu to treća kćerka, to mu je supruga (Hollywood doista ima veliki problem sa starijim muškarcima koji su srećno oženjeni glumicama koje imaju dvadesetpet odnosno brisanjem žena koje stare)… koji ima rak. Čovjek kad ima rak nastoji da postupi najmoralnije moguće, ali to nije slučaj sa našim šerifom. Znajući da će njegovo samoubojstvo prouzročiti lanac nasilja, odlučio je da ga ipak poniči ostavljajući zagrobna pisma za sobom. E, sad, preokret. Mildred nije pokretačica ove price, ovo nije njezina priča, ovo je priča šerifa Willoughbya koji iz groba void naraciju vrlo sličnu onoj iz filma “Crash” koju je također Akademija obožavala, imala je brojne nominacije, bila nominirana za najoblji film, a odnijela 3 Oscara. Šta to tako jasno i izravno povezuje “Crash” i “Three Billboards”? Apsolutno isto naravoučenje. U “Crashu” imamo mladog muškarca koji je antirasist i građanski activist nasuprot njegovog kolege, iskusnijeg policajca koji je jedan sasvim prosječan američki rasist. Osim rasističkih izjava, on seksualno zlostavlja crne žene kako bi dao crnim muškarcima do znanja tko doista ima moć u ovoj zemlji. Ali, u “realnoj”  i “konkretnoj” situaciji saobraćajne nesreće, rasist policajac spašava crnu ženu time dokazujući da nije bitno šta ko govori (ni seksualno zlostavlja), bitno je hoće li “ispast” čovjek kada treba odnosno  ne treba ljudima brzo suditi. Još su od antirasiste napravili da se pri prvom testu potpuno kompromitirao.

Three Billboards, nakon što stavljaju bijelog muškarca da vodi priču, kreću sa laganom humanizacijom policajca Dixona koji živi za to da kinji crnce i homoseksualce (jednog će pretući i baciti kroz prozor). No on nije čudovište kako bi ga liberalna Amerika predstavila, on samo nije dobivao dovoljno ljubavi u životu od svoje majke (ono, ma daj, ozbiljno?!), a i jadan, rano izgubio oca. Kada mu šerif iz groba poruči da može da bude bolji, on fakat se zada da bude bolji čovjek i dobar policajac. To je velika greška u premisama, jer bijeli muškarac ne postaje rasist i seksist, i homofob, zato što mu nedostaje ljubavi nego zato što smatra da ga društvo zakinulo za moć koja njemu kao heteroseksualnom bijelom muškarcu pripada. Ali to je već ozbiljna antirasistička i feministička analiza koju film nema namjeru ponuditi. Jasne Mildredine motive sa početka filma također kompromitira flashbackovima iz kojih saznajemo da se ona SAMA osjeća krivom jer se posvađala sa kćerkom i rekla joj “dabogda te silovali”. Zahtjev za pravdom se potpuno gubi, vidimo samo njezin vlastiti proces pomirenja sa onim što se dogodilo što je jedna lijepa kršćanska, ali i svaka druga duhovna spika: prihvati i kreni dalje.

Na kraju, Mildred i Dixon se voze skupa u nepoznato, a jedino što fali toj završnoj sceni je bijeli starac na trijemu da uzme gutljaj pive i uzdahne: “Eto, što ti je život.”

Piše: Selma Kešetović