Da li je liječnik/ca bez predrasuda bh. realnost?

Da li je liječnik/ca bez predrasuda bh. realnost?

03.05.2018

Hipokratova zakletva bi trebala biti polazna tačka u svim etičkim aspektima liječničkog rada. Vremenom se zakletva mijenjala, ali je 1948. godine ustanovljena konačna verzija koja se i danas koristi, a u kojoj, između ostalog. stoji: „Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, politikće ili klasne pripadnosti.“ Bitno je za napomenuti da ovu zakletvu polaže svaki/a doktor/ica pri završetku studija. Samim tim, ova polazna tačka bi trebala podrazumijevati etično i profesionalno djelovanje.  Međutim, istraživanja su pokazala da medicinsko osoblje najčešće ne poznaje aktuelne stavove svoje struke u vezi sa LGBTI osobama, kao ni osnovne termine, zbog čega se nameće opravdano pitanje – Da li su unaprijed zadata etika i dobra namjera zaista  u svakom slučaju garant za ispravno?

Bosanskohercegovačko društvo karakterizira visok stepen homofobije, bifobije i transfobije, što je rezultat neinformisanosti o homoseksualnosti, biseksualnosti, transrodnosti i interspolnosti, ali i pretpostavke da je to nešto što dolazi sa Zapada i što ne postoji u našem društvu. U takvom okruženju LGBTI osobe, bez obzira da li su out ili ne, svakodnevno se susreću sa stereotipima i predrasudama koje su zasnovane na njihovoj seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu i spolnim karakteristikama. Samim tim, u Bosni i Hercegovini su prisutni različiti problemi sa kojima se LGBTI osobe susreću, ništa drugačije nije ni u pravnom sistemu zdravstvene zaštite, ali i u realnim situacijama kada su im zdravstvene usluge potrebne. Zdravstvene usluge, kako je navedeno i u Zakonu o pravima, odgovornostima i obavezama pacijenata FBiH, trebaju biti dostupne u skladu sa stanjem i potrebama pacijenata/kinja, što znači da trebaju biti specifične i individualizirane. Ipak, mnogi zdravstveni stručnjaci/kinje dijele norme, uvjerenja i stavove šireg društva u kojem žive, a to, shodno uvjerenjima u društvu, može spriječiti zdravstvene radnike/ce u pružanju odgovarajuće medicinske njege. Nedosljedost zdravstvenih praksi, nedostatak etike, ali i znanja kod zdravstvenih radnika/ca, marginalizacija različitih seksualnih orijentacija, spolnih i rodnih identiteta na sasvim konkretan način se prelamaju preko leđa LGBTI osoba kada se razbole.

 

Jedino istraživanje provedeno u oblasti zdravstvene zaštite LGBTI osoba dokazuje da zdravstveni sistem u našoj zemlji, nažalost, još uvijek ni u teoriji a ni u praksi, ne prepoznaje LGBTI osobe kao ranjivu grupu. Krenuvši samo od informisanosti i obrazovanja zdravstvenih radnika/ca, koje je na ovom polju vrlo često nisko i u okvirima patrijahalnog razmišljanja, sve do usluge koje zdravstveni radnici/e pružaju. Neinformisanost, nedostatak edukacije ali i lična i vjerska ubjeđenja doprinose povečanju diskriminacije i uskračivanju adekvatne podrške. Kada pričamo o nevidljivosti LGBTI osoba u zdravstvenom sistemu naše zemlje, najspecifičnija situacija je kada su u pitanju Interspolne i trans osobe zbog toga što njihov spolni identitet, još uvijek, nije norma. Sa druge strane, nepostojanje posebnih programa integriranja specifičnih piranja, a koja se tiču LGBTI građana/ki koji koriste zdravstvene usluge, ali i LGBTI zaposlenika/ca u zdravstvenim ustanovama, pokazuje da ne postoji ni svijest, a niti volja da se kroz zakonski okvir suzbija marginalizacija motivarana homofobijom. Nedosljednost profesionalnog ponašanja zdravstvenik radnika/ca te njihovo lično razumijevanje etike poziva, ali i nepoznavanje važečih stajališta struke doprinose nekonzistetnosti funkcioniranja sistema.

Imajući sve to u vidu, poprilično je važno govoriti o tome kroz šta LGBTI osobe svakodnevno prolaze nakon što se autuju medicinskom radniku/ici.

„Par dana nakon autovanja, mama me je odvela psihijatru radi liječenja. Nadajući se da će samo zdravstvo mami potvrditi da sam normalan kao i svako drugi, pristao sam na to. Ulazeći u ordinaciju najprestižnijeg doktora UKC Tuzla, a kada je u pitanju područje neuropsihijatrije, na zidovima sam mogao vidjeti ukrase sa ispisanim arapskim slovima. Pomalo zbunjen.. očekivao sam objektivnu reakciju rekavši mu da sam gay, a dobio sam upit „Šta s tobom nije uredu?“. Njegova priča je krenula od toga kako ne bih smio pripadati prokletom plemenu od Allaha pa sve do pitanja da li znam da je Allah sravnio Sodomu i Gomoru zbog nas.. Upitao me je da li me je strah HIV-a jer mi takva vrsta, preferiramo „j***nje u grupama, kao gnusne životinje“, i ako bi sutra bila parada, on će izaći ispred nas i pobit nas. Na kraju „terapije“ od tkzv. „vjernika“ mi je preporučena terapija da se izliječim od šejtanskog grijeha. Na čemu su moji roditelji kasnije inzistirali, a što sam ja odbio. Na kraju uvidjevši da se ne želim liječiti napisao mi je i dijagnoze „Poremećaj seksualne orijentacije – depresija i anksioznost“. Već odavno sam razočaran u naš zdravstveni sistem kada je u pitanju ovo područje, ni tužan ni veseo. Već zatupio od ravnodušnosti kakvu diskriminaciju sam pretrpio, ne u 14. stoljeću nego u 21.!“ Ispričao nam je A.Č. iz Tuzle.

Podsjećam da u Hipokratovoj zakletvi stoji, „U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, politikće ili klasne pripadnosti.“ Iskustva A.Č. i V.V. pokazuju nam da se u praksi često zaboravlja ovaj dio zakletve i da medicinski radnici/e dopuštaju da im lična i vjerska ubjeđenja utiču na vršenje dužnosti koju imaju prema pacijentu/kinji.

„Imala sam jako loše iskustvo sa ginekologom. U tom periodu sam imala jake bolove u abdonimalnom dijelu i otišla sam na kontrolu. Ginekolog mi je zakazao ultrazvuk. Kada sam došla na pregled, pitao me o seksualnom opredjeljenju. Nakon što sam mu rekla da se identificiram kao gej žena krenuo je pričati kako je to grijeh. Ostala sam skamenjena i gledala ga u čudu. Nastavio je pričati kako me mora vratiti na pravi put, kako treba da se liječim, i između ostalog u anamnezi napisao podatak da se osjećam kao muškarac (ovo nikad nisam izjavila, te se identificiram kao žena) i da me seksualno privlače osobe istog spola. Rekla sam mu da sam ovdje došla da me pregleda i pomogne, a ne da me osuđuje. Iako sam mu rekla da sam tu na pregledu, ne na prosvjetljenju, on je nastavio da priča o lošem „izboru“ i smijao se kad sam mu rekla da u budućnosti želim da imam djecu. Iskustvo je bilo jako neugodno i od tog incidenta ne idem na redovne kontrole kod ginekologa, jer me strah da ću se ponovo dovesti do iste situacije. Skupljam hrabrosti da odem na pregled već dvije godine, ali još uvijek imam averziju prema ginekolozima. Ne kažem da su svi isti, samo da se plašim da me ponovo neće zadesiti neki/a koji/a je homofobičan/na.“ Ispričala nam je V.V. iz Tuzle.
Iako je situacija u našem zdravstvenom sistemu izuzetno loša, važno je napomenuti da postoje i pozitivni primjeri i pozitivne prakse. Jedan od primjera, a koji bi po mom mišljenu trebao poslužiti kao primjer ostalima, jeste Klinka za infektivne bolesti Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. U nastavku, prenosimo iskustvo koje govori o profesionalnom i etičnom pristupu zdravstvenih radnika/ica. Kompletan intervju se nalazi u publikaciji „Prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini: Zdravstvo“ objavljene u 2013. godini od strane Sarajevskog otvorenog centra.

„Nisam osjetio nikakvu predrasudu niti diskriminaciju, s obzirom na moj status i na moju orijentaciju. A i drugi koji rade na toj klinici – i šef klinike i zamjenica šefa klinike i ostali, ne znam sad tačno te funkcije, svi su imali taj neki poseban odnos prema meni. Oni stoje na raspolaganju i u pogledu savjetovanja i u pogledu preventivne zaštite – bilo da se radi o kondomima, bilo da se radi o lijekovima, vitaminima.“

Po svemu, zaključujem da situacija nije ni crna ni bijela, no, definitivno je nedopustivo, a posebno s aspekta medicinske struke, da od ličnih vrijednosti ili znanja svakog zdravstvnog radnika/ce ponaosob zavisi profesionalni tretman LGBTI osobe koja dođe zatražiti lječničku pomoć. Na kraju mi u glavi ostaju pitanja, da li se i zašto zaboravlja Hipokratova zakletva i gdje je granica nepoštivanju etike rada?

Piše: Admir Adilović

Izvori:

„Prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini: Zdravstvo“ – Sarajevski otvoreni centar, 2013g.
LGBT zajednica u BiH i zdravstvo – diskriminacija.ba
„Ka odgovornom i profesionalnom postupanju sa lezbejkama, gejevima, biseksualnim, transrodnim i interspolnim osobama“ – Sarajevski otvoreni centar, 2017. god.