Dragi očevi: Vaše kćerke su mi rekle da su zlostavljanje. Evo zašto nikad nisu rekle vama.

Dragi očevi: Vaše kćerke su mi rekle da su zlostavljanje. Evo zašto nikad nisu rekle vama.

09.10.2018

Nedavno sam primila e-mail kao reakciju od muškarca koji je pročitao moju kolumnu o uznemiravanju žena na ulici. Bilo mu je jako drago, kako on kaže, da njegova kćerka nikada nije doživjela ništa slično tome. Manje od 24 sata poslije, pisao mi je opet. Tek su popričali, kćerka i on. Rekla mu je da je bila uznemiravana mnogo, mnogo puta – uključujući i u toj sedmici kad je on pročitao kolumnu. Nikada to s njim nije podijelila jer ga je htjela zaštititi od njene boli.

Za sve one stereotipe koji vise u zraku o ženama, njihovoj fragilnosti ili emotivnosti, u par zadnjih sedmica se otkrilo ono što je većina žena već znalo: Mnogo truda se ulaže u to da zaštitimo muškarce koje volimo od loših stvari koje su nam se desile. Mnogo očeva je dosta bliže tim lošim stvarima nego što će ikada znati.

„Moje kćerke su mi ispričale stvari koje su im se desile u srednjoj školi, za koje ja nisam nikada čuo.“ Rekao je voditelj Fox vijesti Chris Wallace prošli četvrtak, kada je urgirao skeptične gledatelje/ice da pažljivo razmotre svjedočenje dr. Christine Blasey Ford.

 

Ako ste otac, a niste čuli ove priče od svojih kćerki, to ne znači da se nisu desile, da ne postoje. Svakog dana u mojoj pristigloj pošti osvanu brojne nove priče, iskustva žena koje su uznemiravane, zlostavljane.

Ocu mlade djevojke, koju je zlostavljao student kojeg je ona podučavala poručujem: Nikada ti nije rekla jer nije htjela da ti slomi srce. Ali je rekla meni, u dugačkom e-mailu, jer je sjećanje na to, ponavljanje tih scena u glavi iznova slamljalo njeno srce.

Ocu srednjoškolke koju su pribili uz krevet i nasilno skinuli na druženju prije 30 godina: Nije ti rekla jer nije htjela da vidi kako plačeš. Ali je rekla meni da se i dalje sjeća svakog detalja.

 

Ocu tinejdžerke koju su silovali na zabavi: Ne znaš za ovo, jer je bila sigurna da ako saznaš, ubio bi ga, otišao u zatvor. A ona bi bila kriva.

Ocu sina kojega je zlostavljao stariji čovjek: Voljela bih ti reći više o tome šta mu se desilo, ali on nije htio reći meni. A sigurno neće reći ni tebi, jer je tebi muškost bitna, kako on kaže.

Svim očevima tihih žrtava: Vaša djeca u tišini nose sve ove priče, ne jer ne mogu savladati svoje emocije, nego zbog brige da to isto vi nećete moći. Zabrinuti su da će vaše emocije imati previše posljedica. Ili ih je strah da ih više nećete vidjeti na isti način. Ili ćete kriviti sebe što ih niste zaštitili.

„Značilo je da moram pričati s njim o nečemu seksualnom,“ napisala mi je jedna žena, kao razlog zbog čega joj je trebalo više desetljeća da ispriča ocu o zlostavljanju koje je doživjela na bazenu kada je imala 10 godina. „A to je bila tabu tema.“

Razmišljala sam nedavno o tabuima, koliko njih postoji jer žene ne žele da se muškarci osjećaju neugodno zbog „ženske boli“ – širokog spektra koji uključuje mestrualne grčeve, porođaj.

Neki muškarci i dan danas reaguju na tampone kao da su granate, a kao rezultat toga, mnoge odrasle žene ih dodaju jedna drugoj u sjenovitim hodnicima, da se oni ne bi osjećali neugodno.

Smiješno je, moramo to znati, zar ne? Ali ako samo pomen na tampon tjera muškarca da se onesvijesti, zar je čudno da odlučimo da nije spreman da čuje neke gore, zbrkanije priče?

Draga prijateljica je podijelila, ove sedmice, da je u više navrata bila zlostavljana kao dijete. Sada je uredu, kaže ona. Jedini razlog zbog kojeg nije ništa rekla javno je taj što njen otac još uvijek ne zna; to bi ga unišilo. Vidjela je ironiju u tome – da čak i u njenom oporavljanju, brine se o štićenju muškarca od agonije.

„Ali bože, moj otac je uradio toliko toga za mene, uradiću i ja ovo za njega.“ Napisala je.

To mi ima smisla. Svi mi želimo da zaštitimo naše voljene od bolnih informacija. Ni ja ne želim oca ove žene da pati.

Ali kad pomislim na hrabru tajnu moje prijateljice, plače mi se.

Svima vama: Ako možete reći vašem ocu na način koji vam se čini sigurnim a ujedno onim načinom koji će vama donijeti utjehu, recite svom ocu. Recite svom bratu. Pustite da neka im bude neugodno; neka podijele vašu bol s vama. Ne dajte im da budu neupućeni. Ako će vaš otac imati zablude o tome kako se žrtva treba ponašati, kako nasilnici izgledaju, natjerajte vašeg oca da se suoči sa komplikacijama toga da napravi te pretpostavke za nekoga koga voli.

A ako si i ti otac, i vjeruješ da se ovo nikada ne bi desilo tvojoj kćerci – kako znaš?

Možda nije rekla tebi. Ali je rekla meni.

Pedesetogodišnja žena me zvala ove sedmice. Rekla mi je da je njen otac uvijek bio onaj roditelj kojeg je htjela da impresionira; razočarati njega je bila najgora stvar koju je mogla zamisliti. To je ono što je bilo u njenim mislima i prije četrdesetak godina kada ju je skupina dječaka iz susjedstva namamila u kuću i napala je. Jedan je gledao hoće li ko naići na vrata, a dvojica su je penetrirali prstima. Razmišljala je o tome kako ne želi razočarati oca.

Prošle sedmice, ova žena se počela osjećati kao da je njen otac ne može znati pravu nju ako mu ne kaže o tom napadu. Nazvala ga je i ispričala mu, nespretno.

Na telefonu tog dana, kaže ona, pričao je onim svojim „očevim glasom“. Ne onim odraslim glasom kojim uobičajeno ima kada priča s njom. Nego glasom koji je imao u njenom djetinjstvu, glasom punim utjehe i roditeljstva.

U tom glasu, rekao joj je da ne mora podijeliti cijelu priču s njim tada ako nije spremna. Ali kad bude, poslušat će je.

Izvor: Washington Post

Autorica: Monica Hesse

Prevela i prilagodila: Lejla Delalić