Zrinka Pavlić: Desestljećima se žene po zdravstvenim ustanovama uvjeravalo da jednostavno moraju stisnuti zube i trpjeti

Zrinka Pavlić: Desestljećima se žene po zdravstvenim ustanovama uvjeravalo da jednostavno moraju stisnuti zube i trpjeti

18.10.2018

Ova priča s kiretažom i reakcijama na nju tipičan je primjer seksizma i mizoginije koju masa ljudi pokušava negirati. Kao – ne, ne, nije to seksizam i mizoginija. Svi, naime, misle da su seksizam i mizoginija samo “ono kad baja mlatne ženu preko zubovlja”, “obiteljaši koji bi vezali ženu uz šparhet i zabranili joj da koristi trosložne riječi ili glasa” i “ono kad ženu koja se poševila prije braka kamenuju i protjeraju iz sela”. Sve to nabrojano, naravno, JESU seksizam i mizoginija u njihovu najprepoznatljivijem, brutalnom i banalnom obliku. No ovo s kiretažom i reakcijama pokazuje koliko čak i ljudi koji misle da su osviješteni, napredni i poštuju žene – ne kuže da se seksizam, patrijarhalno potlačivanje i obevrjeđivanje zavlače u svaku poru društva te da ih treba osvijestiti, a ne negirati.

Ta fora da je ženi koja je pričala o kiretaži na živo prigovoreno da “javno govori o preintimnim stvarima” tipično je, totalno ludilo na koje će se rijetko tko osvrnuti. Da su kojim slučajem nekom muškarcu na živo kiretom (oštrom metalnom žlicom) strugali želudac kroz usta na živo i da je o tome progovorio u javnosti kao o brutalnom tretmanu, bi li i njemu bilo prigovoreno da JAVNO GOVORI O PREINTIMNIM STVARIMA?

Znam, znam, sad će se naći dežurni mansplaineri i ini (svjesni ili nesvjesni) zaštitnici patrijarhalnog statusa quo. Reći će da se brutalni tretman pacijenata u hrvatskom zdravstvenom sustavu događa i muškarcima i ženama. I to jest istina. No to sada NIJE TEMA. Loš odnos prema pacijentima je jedna stvar, posljedica je lošeg stanja u zdravstvu, vjerojatno i lošeg odgoja/obrazovanja dijela zdravstvenih radnika, pa i generalno, činjenice da se na ovim prostorima i dalje smatra da čim imaš bilo kakvu poziciju moći, pa makar i bijelu kutu nosio samo zato što čistiš bolničke hodnike – odmah možeš bit kreten prema onima koji tu tvoju poziciju nemaju.

No dok se o tom problemu itekako može razgovarati, OVDJE NIJE RIJEČ O TOME i svraćanje rasprave na to zapravo je samo NEGIRANJE DA POSTOJI DISKRIMINACIJA PO SPOLU i da su žene u zdravstvenom sustavu, kao i svugdje u društvu, zbog toga što su žene tretirane JOŠ GORE.

Provođenje kiretaže na živo, bez anestezije, vrlo je raširena praksa, gotovo uobičajena. Desetljećima. Dosad se o tome uglavnom pričalo neslužbeno i potiho, kao o “intimnoj stvari” jer se žene svaki put kad bi se zbog toga pobunile lupalo po glavi argumentom da “kaj sad cmizdriš” i “to je rutinski postupak, gospođo, nitko vas ne reže” ili “IH, A DI JE MOJOJ BABI BILA ANESTEZIJA”. Desestljećima se žene po zdravstvenim ustanovama uvjeravalo da jednostavno moraju stisnuti zube i trpjeti jer šta sad, neš umrijet, nitko te ne reže, prestani biti razmažena cmizdravica.

A ponovit ću još jedanput – riječ je o postupku u kojem ti se OŠTROM METALNOM ŽLICOM STRUŽE PO UNUTARNJEM ORGANU. Kad ti vade zub, režu malo veći gnojni prišt, u novije vrijeme čak i kad ti rade kolonoskopiju – daju ti anesteziju. Ponekad to moraš posebno tražiti i platiti, ali čak i u takvim slučajevima te nitko ne proziva cmizdravcem niti ti sere da “di je njegovom dedi bila anestezija” te te još prijekorno promotri jer neće valjda sad zdravstveni sustav na tebe i tvoje PIZDARIJE trošiti dragocjenu anesteziju, sram te bilo.

Nije, dakle, riječ o lošem tretmanu pacijenata u zdravstvenom sustavu. Riječ je o tome da se u tom sustavu žene tretira JOŠ GORE.

I riječ je o tome da takav tretman žena u zdravstvenom sustavu potječe iz tretmana žena u društvu općenito. A društvo općenito NE ŽELI ZNATI ništa o ženama, još manje o specifičnostima njihova tijela (osim, naravno, u onom obliku u kojem to tijelo služi muškarcu – za reprodukciju i zadovoljstvo). Sve ostalo – fuj, dalje od mene. I sredi to tako da se time moramo što manje baviti i na to što manje potrošiti.

Banalan primjer – kada sam prije godinu-dvije ovdje, na internetu napisala da sam našla novog ginekologa koji mi se jako sviđa, jedan mi je komentator napisao da OTKRIVAM PREVIŠE INTIMNIH DETALJA. Kad sam napisala WTF???, “objasnio” je da si ja to, kao osoba čiji se profil dosta prati, ne bih smjela dopuštati.

Mogla bih se zapitati koji je tom čovjeku bio klinac – zar se pohvala nekom dobrom liječniku ne smatra normalnom, uobičajenom stvari? Nije li to isto kao da sam napisala da sam našla novog super zubara? No neću se to zapitati jer ZNAM da to ljudima nije isto.

SAM SPOMEN GINEKOLOGA je too much jer time u svijest onih s kojima komuniciraš prizivaš <cue glazba iz horror filmova>VAGINU, MATERNICU I MOŽEBITNO MENSTRUACIJU<vrisak publike>. Pritom moram napomenuti da ja u toj objavi nisam bila spomenula ništa od toga. Ni vaginu (oprostite) ni maternicu (iznimno mi je žao) ni menstruaciju (ispričavam se do neba 😀 ). Ali je “super mi je moj novi ginekolog” bilo prozvano “otkrivanjem preintimnih detalja”.

U odnosu na ovo s kiretažom to je banalna stvar, nebitna anegdota, samo jedan štiklec iz rubrike raznih apsurda internetskih rasprava, ali to je također UOBIČAJENA reakcija, vrlo česta pojava. Nemoj mi, ženska glavo, spominjat ginekologa jer ću onda morat postat svjestan da imaš spolni organ, a postojanje tvojeg spolnog organa u bilo kojem kontekstu izvan seksa i psovke je ODVRATNO.

Ogledava se to u još mnogo stvari, od sitnih do krupnih. Recimo, higijenski ulošci koštaju faking 2 kune po komadu. Dvije. Kune. Po. Komadu. Djeluje vam jeftino? OK. Ajmo onda ovako. Prosječnoj ženi s prosječnim – oprostite što to spominjem – menstrualnim ciklusom treba MINIMALNO 15 uložaka mjesečno, i to je – BILIV JU MI!!! – nevjerojatno štedljiva procjena. Ja znam da ih meni treba barem dvostruko toliko, a prilično sam sigurna da će i dobar dio žena koji ovo čita pomisliti: “Petnaest? Pa to mi je samo za prva dva dana!” Pa sad računajte, zbrajajte, množite i pokušajte procijeniti koliko si je kapitalizam brutalno omastio brk samo zbog jednog posve normalnog stanja ženskog tijela. Ili još bolje – pokušajte s usporedbom. Što bi bilo da vam svaki put kad koristite toaletni papr netko naplati 2 kune po listiću? Ne biste li se osjećali prevarenima i iskorištenima? Ne biste li mislili da netko dobro debelo zarađuje na pukom funkcioniranju vašeg tijela? Znam, naravno, zarađuje se i na drugim pukim funkcijama naših tijela, ali u slučaju toaletnog papira ili, štajaznam, u slučaju hrane barem imate izbora jeftinije-skuplje, a ovdje izbora zapravo i nema. Cijene uložaka baš i ne variraju previše.

No tu se još toliko ne bunimo jer, bože moj, neću se buniti dok je sve u redu, bog-fro da sam zdrava, ajd, izdržat ću tih (MINIMUM MINIMUMA) trideset kuna mjesečno. No onda DOĐU PROBLEMI. Trebaš kiretažu, hormonalne nadomjestke, dobiješ miome, ciste ili nedajbože nešto gore. Kada je jedna žena prije pet-šest godina pred američkim Kongresom izložila dobro istražen i utemeljen prijedlog da se hormonalna kontracepcija stavi na popis lijekova koji su pokriveni osiguranjem, dobar dio zastupnika ju je ne samo ismijao, nego je i prozvao KURVOM koja hoće da netko drugi financira njezine seksualne eskapade. Potpuno su zanemarili VEĆI DIO dokumenta, u kojem se govorilo o drugim medicinskim primjenama hormonalne kotracepcije, uključujući tretman polilcističnih jajnika – stanja koje bez odgovarajućeg tretmana može dovesti do vrlo teške i ozbiljne bolesti, karcinoma jajnika. Prijedlog je odbijen.

Ženama se, pokazuju podaci, isto tako i mnogo češće predlažu invazivni zahvati u liječenju raznih “ženskih bolesti” negoli se takvi zahvati predlažu muškarcima u liječenju njihovih, lijekovi za liječenje određenih bolesti ženskog reproduktivnog sustava (npr. Esmya, dosta učinkovit lijek za liječenje mioma na maternici) u pravilu su jezivo skupi (u Hrvatskoj, čak i uz dopunsko osiguranje i činjenicu da lijek JEST na listi HZZO-a, morat ćete doplatiti 500 kuna), epiduralna anestezija pri porodu smatra se luksuzom – ma, šta – pri porodu će te nazvati razmaženom kravetinom čim poželiš bilo što napraviti onako kako je tebi ugodnije ili manje bolno, a ako kojim slučajem platiš porod u privatnom rodilištu zato što, ĐUBRE JEDNO, možda želiš imati vlastitu sobu i da ti nakon što rodiš donesu nešto pošteno za pojesti – samo gledaj što će ti dežurni promatrači reći na to.

Neću ni počinjati o dojenju u javnosti. To je dodatna podtema. Ali ukratko – pokazivanje sisa u javnosti okej je samo pred fotografima za rubriku “djevojka dana”. Inače sakrij tu sisurinu, odurna ženturačo, i doji svoje derište u zahodu. Po mogućnosti podrumskom. Iako, naravno, MAJKU smatramo svetinjom i svaku ženu koja nije majka i ne doji ćemo također popljuvati kao izrod.

A još onda pokušaj o tome pričati u javnosti – komentar da iznosiš “preintimne detalje” najblaže je što ćeš doživjeti.

I zato ne, priča o kiretaži na živo NIJE priča o lošem tretmanu pacijenata u hrvatskom zdravstvenom sustavu. To DIJELOM možda ima veze s time. No priča o kiretaži na živo priča je o tome da su žene i u zdravstvenom sustavu potlačena i obezvrijeđena skupina. Komentari koji to negiraju, komentari koji to nazivaju “iznošenjem preintimnih detalja” vrlo su ilustrativni i vrlo jasno pokazuju iz kojeg to stava potječe.

Autorica: Zrinka Pavlić

preneseno u cjelosti sa njezinog facebook profila