Muškarci, umjetnici i …ubojice

Muškarci, umjetnici i …ubojice

29.01.2019

Juče sam bila upoređena sa Valerie Solanas, kao da je to najgrublja uvreda, i to me je natjeralo da razmišljam o nesvjesnoj pristrasnosti, i što nam je potrebno da smatramo da je umjetnica historijski bezvrijedna, nasuprot onome što bi nam bilo potrebno za takvo svrstavanje muškarca umjetnika.

Na primjer, William Burroughs je upucao i ubio svoju suprugu dok je bio drogiran, igrajući igru koju su nazvali “William Tell”, u kojoj je supruga stavila jabuku na svoju glavu, i on je pucao da je obori. Promašio je i ubio je, a kasnije je pisao o tome, implicirajući da je moguće da ju je podsvjesno htio ubiti, jer je bio gej i zamjerao si jer je bio sa ženom.

On se i dalje proslavlja kao veliki autor. Poznati književni časopis mi je objavio pjesmu prije par godina, a na naslovnici časopisa je bila fotografija njega kako čuva pušku. To se smatralo se mračno intrigantnim.

Skoro svako kome sam govorila o etici slavljenja tog čovjeka pokazuje mi u pravcu suosjećanja; imao je problem sa drogom, oboje su. Njegov rad još uvijek ostaje relevantan. Bio je dobar čovjek. U njegovoj biografiji na Wikipediji, ubojstvo njegove supruge pominje se tek u šestom paragrafu.

Valerie Solanas upucala je Andyja Warhola. Nije ga ubila, ali ga je ozbiljno ozlijedila. Umro je dvadeset godina kasnije od zdravstvenih komplikacija za koje je moguće da su se pogoršale zbog povrede, kao i zbog droga o kojima je bio ovistan.

Ona i Warhol su imali užasan radni / lični odnos, što je dokumentovano sa prepuno uvreda. Warhol ju je stalno ponižavao privatno i javno, čak i nakon što ju je stavio u jedan od njegovih filmova.

Pristao je da pogleda predstavu koju je napisala kako bi je mogao eventualno režirati. Dala mu je svoj jedini rukopis kako bi ga pročitao, i on ga je izgubio, iako je vjerovala da ga je bacio da joj napakosti. To je bio jedan od uzroka zbog kojeg je pucala na njega.

Pablo Neruda je silovao sluškinju dok je kao diplomata posjećivao njenu zemlju. O tome je pisao prilično neobično i bez grižnje savjesti. Niko se ne sjeća Pabla tako.

Charles Bukowski je snimljen kako udara i šuta svoju djevojku, te se govori da je fizički zlostavljao više ženskih partnerica. I dalje se slavi širom svijeta kao veliki pjesnik.

Louis Althusser je zadavio svoju suprugu, hladnokrvno. U svojoj biografiji na Wikipediji, opisan je kao “francuski marksistički filozof, čiji su argumenti i teze bili usmjereni protiv prijetnji za koje je smatrao kako napadaju teorijske osnove marksizma.” Ubistvo njegove supruge ne pominje se do poslednjeg paragrafa, a onda samo kaže: „Althusserov život je bio obilježen periodima intenzivne duševne bolesti. Godine 1980. ubio je svoju ženu, sociologinju Hélène Rytmann, udavivši je.”

On se proslavlja. Ubistvo njegove supruge pominje se samo u kontekstu njegove mentalne bolesti.

Valerie Solanas je imala šizofreniju. Ona je bila i žrtva incesta iz detinjstva. Njen otac ju je više puta silovao tokom djetinjstva, a zatim je poslana da živi kao tinejdžer sa djedom i bakom, a potom ju je njen djed silovao, nakon čega je pobjegla od kuće i počela raditi kao prostitutka.

Pucanje na Andyja Warhola prva je rečenica njene biografije na Wikipediji. Smatra se bezvrijednom, ljutom, ludom kriminalkom. Gde je to suosećanje za nju, od nas, koje tražimo za muške umjetnike?

“The SCUM Manifesto” je remek-djelo književnog protesta, koji je, takođe, najčešće potpuno pogrešno pročitano i protumačeno. U stvari, to je djelo izrađeno iz gotovo potpuno prepisanih Fruedovih spisa o ženama. To je smjela satira.

Valerie Solanas je  rekla (na modernom jeziku) upravo ono što je Frued rekao o ženama, o muškarcima, i svi su poludjeli, jer kada govorimo o muškarcima na isti način na koji muškarci već stoljećima pričaju o ženama, to se tumači kao groteskno i  nasilno, nesuosjećajno, i šokantno, što je i bila njezina poenta.

Michael Alig, poznat po tome što je bio poznati promoter partija i klinac koji je visio u klubovima 1980-ih (u filmu Party Monster ga glumi Macaulay Culkin), brutalno je ubio svog prijatelja, Andrea “Angela” Melendezu, zbog prepirke oko duga za drogu.

Alig ga je isjekao na komade i bacio u rijeku Hudson. Pušten je iz zatvora i trenutno radi kao promoter kluba u Njujorku. Nakon svog oslobođenja, pojavio se i u “indi”  filmu, s umjetnicima koje poznajem osobno, pod nazivom VAMP BIKERS, u kojem Alig igra ubojitog sociopatu koji polako, brutalno ubija svog prijatelja.

Slučajno sam gledala ovaj film na filmskoj projekciji kojoj sam prisustvovala u Brooklynu prije nekoliko godina, nisam imala pojma u što se upuštam. Imala sam nagon na povraćanje. Ljudi oko mene su bili uzbuđeni što Alig možda bude prisustvovao projekciji.

Njegova web stranica, MichaelAlig.com opisuje ga kao “umjetnika, pisca, kustosa”. Možete ga unajmiti da vam napravi zabavu ili kupiti jednu od njegovih mnogih pop art slika za 500 dolara po djelu.

Mislim da je ovo sve bolesno i odvratno. O tome sam vodila rasprave sa prijateljima i pitali su me: “Pa, on je odslužio svoje vrijeme. Zar ne bi trebalo da imamo suosjećanje? Bio je mlad i na mnogim drogama kada je to radio. Zar ne misliš da bi trebao dobiti drugu šansu?”

Možda, možda šansu da ponovo živi kao slobodna osoba … možda to, ali definitivno ne šansu da se proslavi kao poznati klinac partijaš koji je ubio svog prijatelja, nisam zaboravila da je osoba koju je ubio bio siromašni, manje poznati gej nebijeli muškarac, i pitam se da li bi izašao iz zatvora tako rano da je on bio taj koji je ubio Michaela.

Uostalom, sve ovo je samo da kažem, iako ni u bilo kojem kontekstu ne podržavam to što je Solanas pucala na Warholea,  to, da kada ljudi spomenu Valerie Solanas kao da je užasna, ubilačka, luda, bezvrijedna kriminalka koja bi trebao biti opisana kao ništa drugo, ja uvek kažem sebi, “Hmmmmm.”

Autorica: Chavisa Woods

Prevela i prilagodila: Lejla Delalić