Bh. povorka ponosa: Vrijeme je da pobijedimo strah!

Bh. povorka ponosa: Vrijeme je da pobijedimo strah!

05.04.2019

Nikada neće biti idealno vrijeme za organizovanje povorke ponosa. Zato moje pitanje ne glasi da li je baš sada pravo vrijeme za održavanje prve povorke. Moje pitanje je ako ne sad –  kad?!

Prva bosanskohercegovačka povorka ponosa održat će se u Sarajevu 8. septembra ove godine. Povorka ponosa je protest protiv nejednakosti i kršenja ljudskih prava lezbijki, gej, biseksualnih, trans, interspolnih i queer osoba. Povorka ponosa predstavlja vid borbe protiv sveprisutnog nasilja.

Često razmišljam o strahu s kojim svakodnevno živim, koliko me on ograničava i koliko je  duboko u meni. Usijavanje straha, na različite načine, alat je koje patrijarhalno društvo predugo koristi kako bi kontrolisalo svakog ko se usudi biti drugačiji. U trenutku kada sam se prvi put odlučio osloboditi okova u koje me patrijarhalno društvo zatočilo i pokušao izaći iz kalupa društveno prihvatljivog ponašanja, protiv mene se koristio strah. Sjećam se priča o Babarogi, strašnom vuku i nekom čiki koji vreba ispod prozora, baš ovakve priče, još kao djetetu u mene su unijele strah. Roditelji su ih koristili svjesno, znajući da će me strahom moći kontrolisati. Bosanskohercegovačko, patrijarhalno, homofobično, bifobično i transfobično društvo u kakvom danas živim koristi istu tu metodu, kroz razne priče, prijetnje i zastrašivanja pokušava kontrolisati one koji se usude biti ono što jesu.

Svaki dan ustati i reći „Ja sam drugačija/i“ već je pobjeda straha kojeg nosimo sa sobom. Živjeti život queer osobe u društvu koje to zabranjuje, koje te želi izolirati i koje te svaki dan, svake sekunde, na sve načine stigmatizira znači boriti se sa svojim strahovima. Nekom je najveći strah voda, nekome visina, meni je živjeti slobodno baš ovdje gdje jesam. E zato! Baš zato trebam povorku ponosa u Bosni i Hercegovini!

Mene je strah postojati izvan četiri zida u koje me ovo društvo stjeralo. Ustvari, u posljednje vrijeme me  strah živjeti i u ta četiri zida. Nekada se pitam da li je uopšte moguće živjeti bez maske kroz koju ću okolini izgledati prihvatljivo. Boriti se s istinom mi je mnogo teže nego boriti se sa strahom. Zbog toga ja više ne mogu živjeti u svoja četiri zida, a ne bih ni trebao. Ova država je moja, ona je naša, i ja imam pravo da šetam i živim slobodno na njenim ulicama kao i svi/e drugi/e. Došlo je vrijeme da skinem masku i živim istinu.

Dok odbrojavam dane do prve Bh. povorke ponosa, prisjećam se prošlogodišnjeg Beograd prajda koji je ujedno bio i moj prvi prajd. Tih par sati sam se osjećao istinski slobodno, poput ptice koja nakon toliko godina, konačno, biva puštena iz kaveza da slobodno leti. Strah je i tada bio prisutan, uvijek je prisutan i uvijek će biti, evo čak i dok ovo pišem strah me obuzima, ali ja ću ovaj put biti jači od svog straha i ovaj put neću stati. Ovaj put me nijedna strašna priča neće zaustaviti. Vrijeme je da pobijedim strah i budem iskren prema sebi, vrijeme je da srušim četiri zida koja me okružuju i udahnem malo svježeg zraka. Ja postojim, tu sam, dosta je skrivanja.  Ja sam queer osoba i šta god patrijarhalno, homofobično, bifobično i transfobično društvo uradilo to se neće promijeniti. Dosta mi je vremena kada sam se ja morao skrivati zbog njih, vrijeme je da oni mene prihvate baš ovakvog kakav jesam.

Dugo smo bili i bile bez glasa. Predugo živimo živote prema scenarijima koje su druge osobe pisale. Vrijeme je da preuzmemo kormilo i upravljamo svojim životima. Ne mogu sam pobijediti strah koji imam. Ali mi svi/e zajedno možemo ljubavlju pobijediti mržnju, možemo osvojiti svijet i pobijediti svoj strah. Vrijeme je da izađemo iz svojih ormara na ulice naših gradova i živimo svoje živote slobodni/e.

Zato, iako me strah kida na hiljadu komada, ne mogu a da ne kažem „Halo, care! Ima izać’!“.

Autor: Admir Adilović

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.