Filmom do aktivizma

Filmom do aktivizma

27.06.2019

U patrijarhalnom društvu, u kakvom trenutno živimo, većina identiteta koji se razlikuju od standardnog biva podištavano i nazivano izmišljenim. Stoga nam mnogo puta film biva jedini izvor validacije postojanja naših identiteta, a koja nam je svima potrebna, i biva jedini izvor znanja o drugim identitetima. Film kao oblik umjetnosti nam na poseban način pruža mogućnost reflektiranja i pronalaska sebe u određenim ulogama ili ispričanim pričama, što nam daje novu dimenziju kroz koju možemo sagledati lične životne situacije, ali i borbe kroz koje prolazimo. Osim toga gledajući film budimo svoju empatiju i često se povezujemo sa različitim likovima i razumijemo njihove patnje, što nam dopušta da na malo drugačiji način u svojoj mašti ispričamo njihove priče ili izmijenimo ishod. Kada gledajući film shvatimo da je postajala mogućnost da nešto promijenimo, tada i u stvarnom životu poželimo napraviti tu promjenu.

Dokumentarni filmovi ali i oni kojima je tema istinita priča najčešće bivaju najači pokretači duha i mogu izazvati revolt u nama. Ovi filmovi se na poseban način igraju našim emocijama i u nama pokreću različite procese razvoja i nadogradnje identiteta. Baš o tome kakav su uticaj filmovi imali na razvijanje njihovih identiteta, kritičkog razmišljanja, ali i buđenje aktivističkog duha, razgovarale_i smo sa mladim LGBTI aktivistkinjama i aktivistima.

„The Normal Heart (Normalno srce) je jedan od filmova koji me je potaknuo da se bavim aktivizmom. Svaki put kada sam klonuo ili bio lijen, sjetio bih se ovog filma i odmah bi dobio potrebnu inspiraciju. Naime u filmu se govori o preživljavanju gay muškaraca u New Yorku 80- tih godina. New York se tokom 80- tih smatrao strašnim mjestom. Bio je to grad u kojem se brzo širila epidemija HIV-a, u periodu od 1981 do 1984 umrlo je više od polovine gay muškaraca. Ovaj film jasno prikazuje na koje načine država zanemaruje LGBTI populaciju, te ne daje dovoljno podrške a ni sredstava za liječenje gay muškaraca, čak što više zanemaruje ih i diskriminiše nazivajući HIV “Gay rakom” što je u meni probudilo posebnu želju za aktivizmom i promjenama. Tadašnja LGBTI populacija se uspjela izboriti za svoj opstanak isključivo zbog solidarnosti koju su imale_i LGBTI aktivisti i aktivistkinje. Gdje sam uvidio da svi mi pripadnici_e LGBTI zajednici, djelujući kao individue možemo uticati na položaj ostalih individua unutar LGBTI zajednici i djelovati na sam položaj zajednice, odnosno u cilju “za bolje sutra”!“ rekao nam je Amar,aktivista iz Tuzle.

Da nam ponekada film daje snagu,  ali i energiju koja nam, često, nedostaje govori Dunja, aktivistkinja iz Tuzle, „Film koji mi je najviše ostao u sjećanju je Pride (Ponos). Za vrijeme gledanja osjetila sam kako se u meni budi revolt. Dao mi je energiju i snagu za dalje. Naročito što se u filmu dotiču pitanja solidarnosti i jednakosti, što su neke od mojih temeljnih vrijednosti. Poslije njega sam imala osjećaj da mogu sve, ako ne i više od toga. I dan danas sam inspirirana tim filmom, koji je definitivno ostavio pečat na mene i moj aktivizam. Ne znam opisati taj nalet adrenalina u toku filma, to buđenje aktivističkog duha u meni. Poslije njega se više nisam osjećala malom, samom protiv svih, već sam se osjećala kao da čitav svijet stoji iza mene i kako ja mogu sve! Svakome bih preporučila da pogleda film “Pride”, da osjeti što sam i ja, te da shvati da ne moramo u životu sve sami_e, da nismo sami_e, i da uvijek imaju oni ljudi koji će stati s nama, SOLIDARNO!“

Poseban uticaj filma odnosi se na naš unutarnji razvoj ali i prihvatanje vlastitih identiteta i svih dijelova sebe. Autovanje je izuzetno težak proces u životu LGBT osoba koji kreće od samoprihvatanja, a kako nam film može pomoći u tom procesu i na koji način nam on budi nadu kada pomislio da je više nema govori Adel, aktivista iz Sarajeva, „Film koji je na mene imao dubok uticaj i ostavio veliku impresiju jeste Prayers for Bobby (Molitve za Bobija). Pogledao sam ga kada sam svojevremeno prolazio kroz neke od najtežih faza prihvaćanja vlastite seksualnosti u životu, ne znajući uopšte da je tematika istog upravo to. Priča o momku koji, iako lično spoznaje i prihvata sebe i svoju seksualnost, doživljava neprihvatanje svojih najbližih, porodice. Film je, po pitanju glavnog lika, Bobbyja, imao veoma tragičan završetak, međutim, poruka koju šalje, nakon što se njegova porodica uključuje u LGBTI pokret i postaju saveznici, iako možda kasno, je sami pokazatelj napretka i toga kako svi mogu biti otvoreni, pokazati ljubav i shvaćanje. Upravo je to nešto što je meni lično dalo nadu, snagu i želju za boljim. Boljim sutra i boljom budućnošću za sve LGBTI osobe.“

„Dokumentarni Bridegroom (Tom Bridegroom) je jedan od rijetkih filmova koji je u meni probudio osjećaje ljutnje, tuge, želje, revolta u isto vrijeme. Ne želim mnogo pričati o filmu jer bih željela da ga svako pogleda i ja ga stalno preporučujem. Ali ću reći da je to film zbog kojeg sam ja danas aktivistkinja i da je to film koji mi daje snagu da se borim. U trenutku kada pomislim da je moja borba uzaludna sjetim se ovog filma i svih životnih priča koje su prekinute samo zbog toga što te ljude niko nije saslušao i što se niko za njih nije borio. Zato se ja danas borim i zato sam ja tu, želim biti ta kojoj se ljudi mogu obratiti i želim biti ta koja će zagovarati za sva naša prava. Jer mi sve_i isto vrijedimo!“, zaključila je Maja, aktivistkinja iz Tuzle.

Možemo zaključiti da je film, još uvijek, najjači alat za prikazivanje neispričanih priča o nasilju, diskriminaciji, zločinima iz mržnje nad LGBTI osobama. Ali istovremeno, osim što nam budi aktivistički duh, biva i jedino skrovište od svakodnevne realnosti, koje nam je svima s vremena na vrijeme potrebno.

Admir Adilović

 

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.