Moje tijelo je moje pravo

Moje tijelo je moje pravo

25.07.2019

Odrastati u društvu koje nam konstantno postavlja granice i daje direktive kako se ponašati ostavlja velike traume i zatvara nas u kaveze.  Često kažem da ja nisam drugačiji/a od ostalih, ja sam isti/a kao i svi/e drugi/e, jer svi mi smo prvenstveno samo ljudi od krvi i mesa.  Rođen/a sam sa muškim reproduktivnim organima, pa me društvo odmah strpalo u kutiju „muškarci“. Moj pol je u očima društva odmah je odredio i rod, želje, ambicije, seksualnu orijentaciju, pravila ponašanja i na posljetku životne ciljeve.

Slušam prije nekoliko dana razgovor dviju prijateljice u kafiću koji ide ovako,:„Bila sam jutros na pregledu kod ginekologa, radila sam ultrazvuk!“, reče s velikim osmjehom djevojka, „Pa šta je, je l’ muško?“, upita ju prijateljica, „Naravno, mamin sin.“ odgovori djevojka s ponosom u glasu. Ove tri rečenice mi uporno odzvanjaju u glavi. Zar prvo pitanje ne treba biti: “ Da li je sve uredu, kako teče trudnoća?”, pitam se, zar je bitniji pol djeteta od zdravlja majke i bebe? Počeo/la sam razmišljati o tome da sam i ja bio taj „mamin sin“ i da niko nije pitao kako sam, već da li sam muško ili žensko. Shvatio/la sam da je ustvari to trenutak kada društvo kreće sa opresijom. Još nismo ni rođeni/e a društvo je već uspjelo odrediti koga ćemo voljeti, kakve, kako i kojim intenzitetom emocije ćemo osjećati. Šta ćemo oblačiti ali i kako ćemo se ponašati. Najbolji primjer su igračke, roditelji odmah po saznanju pola djeteta kupuju igračke i već tada podlegnu društvenim normama pa ako je dijete muškog pola oni će da kupe autiće i igračke koje podsjećaju na majstorski alat, a ako je ženskog pola onda barbike i set za kuhanje. Meni kao djetetu, društvo nije dopustilo da sam istražujem i da biram s čim želim da se igram, već mi je odmah dato da se igram sa autićima, loptama, kamionima… Sjećam se kada sam prvi put ugledao/la set za kuhanje u prodavnici, oduševio me, odmah sam tražio/la da mi ga roditelji kupe, no, umjesto igračke za dijete dobih lekciju o tome da sam muškarac i da se ja ne mogu igrati sa igračkama za djevojčice.  Moram priznati da se osjećam kao da nikada nisam bio/la slobodno dijete, već mala marioneta kojom upravlja društvo i govori joj kako treba da se ponaša.

Ljudi nam se često obraćaju preko našeg pola. Čim nas ugledaju određuju naš pol i naspram njega nastavljaju. Ako odrede da sam muškarac ljudi mi se obraćaju u muškom rodu bez da me pitaju išta, ako odrede da sam žena, odmah mi se obraćaju u ženskom rodu. Pa tako, kada sretnem nekog na ulici odmah sam ON, a kada me neko pozove na telefon odmah sam ONA. Pitam se da li je toliko teško pitati „Kako želiš/te da ti/vam se obraćam“. Često se desi da kroz pol ljudi odrede naše emotivno i psihološko stanje, naše planove i životne ambicije. Pa tako, mene kada neko sretne na ulici i želi uraditi neku anketu, odredi da sam muško, prvo upita „Da li ste zaposleni?“, a kada me pozove za istu tu anketu, i odredi da sam žensko, prvo me upita „Da li ste udati, da li imate djecu?“. Ovaj lični primjer ali i milion drugih pokazalo mi je koliko društvo želi napraviti razliku između svih nas, etiketira nas i stavlja u kutije bez da nas išta pitaju. Posebno je apsurdno kako nam društvo odredi prioritete naspram polnog organa, pa je ako si žensko jedino bitno da li si udata i da li imaš djecu. Kada će društvo malo napustiti naša tijela?! Moje tijelo je moje pravo, nema tu mjesta za vaša mišljenja. Ponekada se osjećam kao artikal u marketu, dobio sam svoju etiketu, imam svoj bar kod i sada samo čekam da nekome zatrebam.

Ja ne želim biti marioneta ovog društva, a ni artikal koji čeka da nekome zatreba, želim biti slobodna osoba. Svi/e smo mi isti/e i svi/e mi moramo biti jednaki/e. Zato, sljedeći put, kada me sretneš ili nazoveš, pitaj me „kako želiš da ti se obraćam?“, a neće naškoditi ni iskreno pitanje „kako si?“  Za kraj, ja nisam muškarac a nisam ni žena, ja sam rodno nebinarna osoba i zabranjujem da preko mojih polnih organa pišete moje priče. Ja sam osoba koja ih treba ispisati, baš zbog toga me pustite da slobodno dišem.

Piše: Admir Adilović

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.