Nakon straha – duga

Nakon straha – duga

15.09.2019

Polako odbrojavam sate do prve Bh. povorke ponosa i još uvijek mi sve izgleda tako nestvarno i daleko. Emocije su uzburkane i pomiješane jer sam toliko dugo čekao ovaj trenutak. Uvijek sam se pitao da li ću ikada moći skinuti masku koju stalno nosim i slobodno šetati ulicom države u kojoj živim. E, pa, izgleda da je taj dan stigao. Danas je 08.09.2019 godine, danas ćemo ponosno marširati ulicama Sarajeva. Kada bih rekao da nemam strah, onda bih lagao, ali ovaj strah koji osjećam nije toliko jak i definitivno nije jači od revolta koji se budi u meni kao ni od želje da se ova povorka ostvari.

Toliko puta sam šetao Sarajevom ali se nikada nisam osjećao potpuno slobodno, nadam se da danas hoću i da će sve proći bez problema. Noć je bila preduga, nisam mogao dočekati jutro, budio sam se svakih sat vremena kako bih provjerio koliko je sati i da li je vrijeme da se polako obučem i krenem. Ne želim zakasniti ni minutu, jer ovaj dan je historijski i šta god da se danas desi, bit će dio historije i ja jednostavno moram biti dio njega.

Sve je spremno za polazak. Svi_e su se smjestili_e u autobus i polako krećemo. Atmosfera u autobusu je pomalo čudna, moglo bi se reći napeta, čitam naglas sigurnosna uputstva i objašnjavam pravila grupi te u trenutku po prvi put osjetim jak, paralizirajući strah. Prolaze misli kroz glavu bez prestanka i u sekundi shvatih da me ljudi pomno gledaju i da bi trebao nekako opustiti atmosferu pa počnem da suzbijam šale, iako nisam nimalo vješt u tome. Sjednem na mjesto suvozača u nadi da ću dobiti par minuta tišine i da ću smiriti svoje misli. Tišinu prekide vozač s pitanjem „Da li ima straha?“ ,ja ga gledam i razmišljam o pitanju svjestan da sam ovu pauzu uzeo baš zbog straha, udahnem i odgovorim „Ima! Ali to je strah s kojim ja svakodnevno živim u ovom društvu. Svaki dan kada izađem na ulicu rizikujem da budem zlostavljan, napadnut, povrijeđen ili ubijen. Svaki trenutak mog života nosi isti ovaj strah, samo je on tek sada vidljiv svima vama“. Njegovo pitanje me vrati u realnost jer ovaj strah se uspio pojačati samo zato što je meni previše poznat. Koliko me samo puta ovaj strah zakočio da nešto uradim, e ovaj put neće! Ovaj put ću da ga pobijedim i da pobijedim društvo koje mi ga stvara. Lakše se izboriti sa strahom nego s istinom!

Stižemo u Sarajevo i sve je nekako čudno, nisam navikao da je na sarajevskim ulicama više policajaca_ki nego ljudi koji se šetaju. Zrak je čudan, gust i težak, imam osjećaj da bih ga mogao rezati nožem. Sve je bilo napeto do ulaska u povorku. Polako ulazim u Titovu ulicu i ugledam poznata, nasmijana lica. Potrčim da ih jako zagrlim jer zaslužuju da ih se grli i dan i noć zato što su ovo uspjeli_e organizirati. Ova je ulica, naspram ostatka Sarajeva, živa i prepuna raznih boja i divnih ljudi. Svi_e su nasmijani_e i samo čekaju da sat otkuca 12 sati kako bi krenuli_e u šetnju. Ovdje je zrak divan i nekako sve miriše na sreću i slobodu. Ovdje nema maski ovdje se jednostavno osjećaš sigurnim_om da ih skineš. Broj ljudi je iz minute u minutu veći, svako malo nas pomjeraju naprijed jer nema dovoljno mjesta za sve. U meni više nema ni kapi straha, ostala je samo radost i sreća što sam tu.  Bubnjarke zasviraše i krenu veselje, slavimo naše identitet i naše postojanje, ali i u isto vrijeme glasno odjekujemo da smo tu i da ne planiramo otići ma koliko nas društvo željelo odbaciti.

Povorka kreće, pjevaju se pjesme i osjećaj je jednostavno predivan. Konačno slobodno šetam nekom ulicom u svojoj državi! Zar može bolje od toga? Zadnji red u povorci ni ne vidim, mislim da ga nije ni moguće vidjeti, toliko nasmijanih i veselih lica na jednom mjestu jednostavno budi poseban osjećaj sreće u čovjeku. Polako prolazimo pored različitih zgrada i od ljudi koji žive ili rade u istim dobijamo poljupce, mahanja i srca. U jednom momentu nailazimo na starijeg djeda koji nas s balkona samo promatra i prema facijalnoj ekspresiji se dalo zaključiti da mu i nismo dragi_e. U trenutku se povorka zaustavi i svi krećemo mahati tom djedu , pljeskati, pjevati, skakati i promatrati ga, na što se on prvo nasmijao pa onda i konačno shvatio da samo želimo širiti ljubav pa nam uzvrati mahanje i krenu plesati na balkonu.

Opisati emocije i osjećanja koja sam osjetio tokom povorke je jednostavno nemoguće, to se mora doživjeti. Povorka je stigla na finish i vrijeme je za govore. Od govora Lejle Huremović se jednostavno naježih, posebno zbog dijela „Da danas mi gejevi, lezbijke, biseksualne, trans, interspolne i queer osobe u BiH prestajemo biti nevidljive“. U sekundi krenuše suze radosnice, nisam ih mogao a nisam ih ni htio zaustavljati. Više nema maski, nema četiri zida samo sloboda. Ovo je revolucija!

Povorka je samo jednom u godini i nažalost ne može biti svaki dan, iako bih ja to želio. Ali ova jedna koja traje par sati mi dade toliko energije da se nikada neću osjetiti umorno u nastavku naše borbe za ravnopravnost. I zato hvala ljudima iz organizacionog odbora! Vi ste ovo uspjeli_e organizovati,  zahvaljujući vama ja se sada osjećam slobodnije i sigurnije da živim svoj život.

Foto: Loreta Cuka
Piše: Admir Adilović

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.