IDAHOBIT 2020: Queer umjetnost u samoizolaciji – prekinimo šutnju

IDAHOBIT 2020: Queer umjetnost u samoizolaciji – prekinimo šutnju

17.05.2020

Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT), obilježava se 17. maja s ciljem koordinacije međunarodnih događaja kojima se podiže svijest o kršenjima LGBTI+ prava i potiče interes za LGBTI+ prava širom svijeta. Datum je odabran u sjećanje na odluku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) kojom je 1990. homoseksualnost uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti.

Ovogodišnja globalna tema IDAHOBIT-a je “Breaking the Silence” (Prekinimo šutnju) kojom se želi javnosti ali i donositeljima/cama odluka i institucijama ukazati na nepovoljan položaj LGBTI+ osoba u društvu i s kojim se teškoćama one suočavaju zbog svoje seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja. Cilj kampanje jeste podijeliti svoje lično iskustvo sa homofobijom, bifobijom i transfobijom, što je jako teško za LGBTI+ osobe koje nisu autovane široj zajednici. Tuzlanski otvoreni centar IDAHOBIT obilježava kroz aktivnost pod nazivom “Queer umjetnost u samoizolaciji – prekinimo šutnju”. Više o aktivnosti govori nam Haris, jedan od kreatora same ideje:

“Queer umjetnost u samoizolaciji – prekinimo šutnju” je ideja koja je spontano nastala iz želje da pružimo LGBTI+ zajednici prostor u kojem će moći da se izraze. Kako je samoizolacija smanjila naše interakcije sa vanjskim svijetom, naš unutrašnji svijet je postao nešto glasniji, te je samim time i proizašla prilika i potreba da se on izrazi. Bilo putem pjesama, priča, fotografije ili crteža, queer osobe su bile voljne da nam šalju svoje radove koji reflektuju njihov ponos, nadu, ljubav, te čak sopstvene strahove i tugu. Individualna iskustva queer osoba su značajna, a pružiti im vidljivost je još značajnije jer u patrijarhalnom sistemu ona bivaju negirana i dehumanizirana”.

Svjesni/e smo značaja ovog datuma na globalnom nivou, a zašto je ovaj datum bitan za LGBTI+ zajednicu govore nam Mirela, Anisa, Martina i Katarina.

“Meni je značajno obilježavanje ovog datuma jer je ovo borba, koju svi/ e vodimo. Mi zaslužujemo, jednaka prava, poštovanje i dostojanstvo. Ovaj datum predstavlja, naše raznovrsne identitete i da u ovom društvu ima mjesta, za sve nas, različite, ponosne i hrabre ljude” – saopštila je naša sagovornica Mirela.

Anisa gleda na IDAHOBIT kao borbu za ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava kroz pravni sistem jer država ne kažnjava one koje čine fašizam: “Tako ne štiti one čija su prava ugrožena, ne može ništa drugo predstavljati do društvenu, moralnu, profesionalnu obavezu i odgovornost. Bitno je ukazivati na borbu protiv homofobije, transfobije i bifobije sve dok LGBTI+ zajednica ne bude prepoznata u pravnom sistemu, kao npr. u oblasti radnog, socijalnog, porodičnog prava itd. Što se tiče društvene svijesti, i homofobnih stavova oni bi se samo jasnije uklopili u našu, nažalost zatrovanu sliku društva u kojem živimo. Sve dok se ne zaštiti zajednica kroz zakonodavstvo, homofobija će predstavljati veliki problem”.

Martina je odlučila da podijeli sa nama svoje iskustvo sa diskriminacijom, te navela da joj IDAHOBIT služi da se podsjeti da nije sama: “Diskriminaciju i mržnju još uvijek osjećam na svojoj koži, svaki dan. Nekad od nepoznatih ljudi, stranaca, s kojima se slučajno nađem u prostoriji kada neko izusti pitanje koje je vezano za queer zajednicu – a onda čujem stvari od kojih se naježim. Nekada te užasne stvari čujem  od svojih najbližih, zbog kojih sam i dan danas “u ormaru” i zbog kojih čak i izjave dajem pod pseudonimom. Ništa mi drugo nije preostalo nego da se borim, za svoja ali i tuđa prava, koja nam itekako pripadaju, koja nam niko ne smije uskratiti. Boriću se dok dišem. Ovaj datum meni predstavlja jedan dan u godini u kojem vidim i čujem sve ove ljude koji se bore za istu stvar kao i ja – ravnopravnost. IDAHOBIT mi služi da se podsjetim da nisam sama”.

Za Katarinu IDAHOBIT je borba za one koje tek dolaze na naše mjesto, te ističe: „Borba za vidljivost, prihvatanje i razumijevanje LGBTI+ osoba je nešto što dugujemo budućim generacijama za koje ne želimo da doživljavaju osudu i odbacivanje od zajednice. Borba treba da nas povede u slobodu, svi imamo pravo da budemo srećni i voljeni na koji god način to bilo. Obilježavanje dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije nas podsjeća da će da bude bolje, i da smo već prešli jedan dio puta u prethodnih 10 godina što nam pokazuje da možemo“.

Naše sagovornice su se osvrnule na queer umjetnost, i zašto je ona bitna, te smatraju da je to jedan važan alat u borbi za prava LGBTI+ osoba.

Mirela, navodi sljedeće: “Queer umjetnost je veoma bitan alat u borbi za naša prava, jer time, kroz našu umjetnost, pokazujemo našu vidljivost u društvu. Queer umjetnost mi je podstrek da stvaram, širim svoju umjetnost, kreativnost, koja ne poznaje granice”.

Anisa smatra da je umjetnost mirni protest, nevidljivi alarm, uzbuna koja prenosi sliku vremena o kojem govori: “Da li je to književnost, film, muzika, nebitno, čovjeku je svojevrsna relaksacija, i tada nesvjesno apsorbira određene činjenice. Tako da mislim da može itekako dati značaj u borbi za vidljivost, potrebu, prihvatanje, življenje”.

Martina šalje sljedeću poruku: “Umjetnost je izuzetno moćan alat za borbu protiv fašizma i svih “fobija” koje su izmislili da nas stave na same ivice društva – njome se mogu odaslati izuzetno bitne i snažne poruke, onima koji su s nama ali i onima koji nas diskriminiraju. Tu smo i ne idemo nigdje, dio smo društva kao i vi. Viđaćete nas još. Queer umjetnost mi je pružila priliku da izrazim svoje misli, da se povežem s queer osobama ali i da znam da tamo negdje postoji neko ko misli na nas sve, i ko se kao i ja kroz sav strah i mržnju bori sa svime što ima“.

Sa njihovim stavovima slaže se i Katarina koja ističe sljedeće: „Umjetnost je označavala epohe, mijenjala ljude i njihov pogled na svijet, umjetnost je univerzalan jezik koji svi razumiju, zbog toga je ona bitan alat u borbi za vidljivost LGBTI+ osoba. Queer umjetnost u izolaciji je divna aktivnost, smatram da nam je potrebno više takvih aktivnosti i onda kad se ne nalazimo u globalnoj pandemiji. Meni je bilo drago da konačno mogu biti ono što jesam, da konačno nekom pokažem svoj rad bez straha da će me poprijeko pogledati. Bila sam veoma srećna što smo tu jedni za druge i dijelimo te neke komadiće sebe sa ostatkom svijeta bez straha od osude“.

Za kraj naše sagovornice šalju poruku “Budite svoji/e, budite hrabri/e, budite ponosni/e”.

Prekinimo šutnju!

Piše: Dina Bajrektarević

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Norveškog helšinskog kominiteta za ljudska prava i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške . Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav  Norveškog helšinskog kominiteta za ljudska prava i  Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške, već isključivo autora/ice.