Šta za mene znači osmi septembar?

Šta za mene znači osmi septembar?

14.09.2020

Osmog septembra slavili i slavile smo prvu godišnjicu bosanskohercegovačke povorke ponosa, jednog od najuticajnijih i najznačajnijih aktivističkih događaja na bh sceni, velike borbe protiv nejednakosti, i kršenja prava lezbejki, gej, transrodnih, biseksualnih, interspolnih i queer osoba. Iako su u organizaciji učestvovale i učestvovali aktivistkinje i aktivisti širom Bosne i Hercegovine, povorka je ponosno prošetala ulicama Sarajeva, otvarajući svoja vrata svima onima koje i koji vole, podržavaju, poštuju i nadasve njeguju osnovna ljudska prava svih nas.

Regionalno, svjetski, ali i historijski značajan datum. No taj je događaj, osim same povorke, predstavljao mnogo više za one koji/e su je čekali/e cijeli svoj život, kako bi i u svojoj državi napokon osjećali/e tračak slobode i vidljivosti. Samim tim je, bez ikakve dileme, veliki imperativ da se osmi septembar uvrsti u Program obilježavanja značajnih dana iz oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

No, postavlja se pitanje, zašto je taj dan toliko bitan za nas?

Značaj za mene proteže se daleko do ranog djetinjstva kada sam počela shvatati da moj život više nikada neće biti isti. Kao lezbejka, kako se danas ponosno identifikujem, provela sam sve faze svog života do sad bez nade u svoju društvenu zajednicu da će me ona štititi, te da će moj šareni identitet uvijek biti siguran i nikada ugrožen.

Mnogi su očiti društveni problemi bili uzroci mog takvog vjerovanja, a neki od njih su sama izoliranost sa kojom se suočavaju svi/e pripadnici/e LGBTIQ zajednice, nasilje koje se skoro pa svakodnevno dešava u svim svojim oblicima (verbalno, emocionalno, psihičko, ekonomsko, pa i fizičko, bez jasno definisanih zakonskih posljedica za nasilnike/ce), i na kraju enormna društvena stigma i neprihvaćanje, koje me je koštalo mnogih porodičnih odnosa, veza, poslova, ispita, druženja, i drugih svakodnevnih životnih situacija u kojima sam morala da krijem ono što zaista jesam kako bih preživjela.

8. septembra napokon sam smogla hrabrosti izaći na ulicu i glasno i slobodno povikati da sam lezbejka, da volim to što jesam, i da zahtjevam da se moja osnovna ljudska prava poštuju. Ali, ja sam možda opet imala sreće, jer se moj glas taj dan čuo.

Taj dan bili/e smo vidljivi/e, jaki/e i slobodni/e. Sve više prisutna homo/bi/transfobija, patrijarhat, seksizam, neravnopravnost spolova, kao i nedovoljna zainteresovanost institucija da se bave suzbijanjem i eliminacijom nasilja i neravnopravnosti, jesu glavni uzroci problema nevidljivosti LGBTIQ osoba, pa se postavlja neizostavno pitanje, da li su te iste institucije danas, godinu dana nakon bh povorke ponosa, napokon zainteresovane za našu vidljivost?

Povorka ponosa kao događaj koji prije svega predstavlja izuzetno inkluzivan i siguran prostor za LGBTIQ osobe na bh području, najprije je glasno odjeknuo porukom da LGBTIQ osobe postoje u BiH, da tu žive, rade, studiraju, i da zahtjevaju jednaka prava i zakone koji će ih osigurati, oštro osuđujući svu neravnopravnost i nasilje, a kojih smo očiti svjedoci/kinje svakodnevno.

No, povorka ponosa nije borba samo za pripadnike i pripadnice LGBTIQ zajednice, već je  direktna ujedinjena borba za sve osobe koje su trpile i koje trpe bilo koji vid kršenja osnovnih ljudskih prava i nasilja u tom, i drugim društvenim kontekstima. Samim tim odgovorno tvrdim da je prva promjena koju je povorka napravila u našem društvu upravo ta da nas je sve učinila vidljivima. I samohrane majke, i osobe sa invaliditetom, i nedovoljno plaćene radnice i radnike, žene žrtve porodičnog nasilja, i sve druge osobe koje su se predugo krile čekajući promjenu i slobodu. A sloboda je prijeko potrebna, kao i pozitivan društveni napredak kojeg će prepoznati i naše institucije.

Upravo po pitanju vlasti i državnih institucija, u kontekstu prepoznavanja svih aktuelnih problema sa kojima se suočavaju LGBTIQ osobe u BiH, u svrhu ovog članka i ličnog osvrta, razgovarala sam i sa članom organizacionog odbora druge bh povorke ponosa koja se pod malo drugačijim okolnostima, usljed epidemiološke situacije izazvane COVID-19, održala 23. Augusta 2020.

Na moje pitanje da li su državne institucije Bosne i Hercegovine napokon počele aktivno da se bave svim društvenim problemima koji su se tretirali i samom povorkom, Amar Ćatović, bachelor prava, odgovara da su institucije izuzetno spore pri donošenju zakonskih akata za poboljšanje života LGBTIQ osoba, što više institucionalna diskriminacija je čak i jako prisutna.

„Bh. povorka ponosa je ove probleme stavila u sferu vidljivosti, te teret odgovornosti za promjene nije na bh. povorci nego upravo na tim istim institucijama vlasti. Zbog toga nam je potrebno da se svake godine zahtjevi pročitaju na ulicama BiH jer LGBTIQ osobe i njihovi životi ne mogu čekati na sporost institucionalnih promjena“, kaže nam Amar.

Kada posmatramo bh povorku ponosa kroz prizmu ljudskih prava i pristupa pravdi, ona je događaj koji je bio samo početak velikih društvenih promjena kojima ćemo svjedočiti u budućnosti.

Osmi septembar 2019. godine bio je dan kada sam se opet rodila. Opet je sve u meni postalo živo, puno nade i ljubavi. Sloboda nas čini nevjerovatnima samo onda kada je zakonski potkrijepljena okvirima koji nas štite. Daleko smo od cilja, ali borba se nastavlja, kako za pripadnike/ce LGBTIQ zajednice, tako i za sve one koji/e trpe kršenje njihovih osnovnih ljudskih prava i koji/e doživljavaju bilo koji vid nasilja.

Nismo sami/e. Stojimo zajedno u borbi za bolje sutra, i sa svakom novom povorkom, naše „bolje sutra“ sve je bliže i realnije.

 

 

Piše: Aida Duraković