Lična Coming out priča – ‘Isti čovjek sa novim imenom’

Lična Coming out priča – ‘Isti čovjek sa novim imenom’

11.10.2020

Povodom obilježavanja Međunarodnog Coming out dana, pitali_e smo osobe iz naše zajednice da s nama, a i vama podijele svoje lične priče o tome kako su oni i one “izašli_e”. U nastavku je priča Ali Huremovića.

 

 

Od malena sam znao da sam dječak. Oduvijek sam to osjećao i živio tu istinu sam sa sobom, ali sam mislio da je to nešto o čemu ne smijem pričati i nešto što zauvijek mora ostati moja tajna. Danas sam momak i pišem i pričam o tome da više nijedno dijete ne bi mislilo da je usamljeno i da je transrodnost nešto o čemu se ne smije pričati.

Dugo mi je trebalo da shvatim da je to stvar od koje ne mogu pobjeći i da me nikad neće napustiti taj osjećaj da spol koji mi je pripisan pri rođenju nije ono što ja zapravo jesam i kako se osjećam. Transrodnost se još naziva i rodnom disforijom. Transrodnost nije bolest, nije prelazna, zarazna i neće preći ni na koga ako o njoj budemo pričali i edukovali se.

Prvi put sam se autovao kao transrodni muškarac sa 20 godina. Počeo sam od svoje djevojke i onda sam se autovao porodici i prijateljima. Mama je od ranije znala ponešto o toj temi, nakon toga se još više zainteresovala i počela da se edukuje preko interneta. Tata se prvi put susreo s tim i on je bio više zabrinut, za moju sigurnost i zdravlje najprije. Bilo mi je važno da oni znaju da to nije stvar za koju bilo ko može biti kriv i da oni nisu mogli nikako utjecati na to. Odlučili su da me podrže kroz proces moje tranzicije i da mi pomognu kako god mogu. Uskoro su me počeli oslovljavati mojim novim imenom.

Prvi put sam moje preispitivanje rodnog identiteta pomenuo jednoj drugarici sa 17 godina i dobio sam odgovor da je to “malo previše”. Naravno da je ne krivim, ne nju i ne sebe. Došao sam po mišljenje, na ispitivanje terena i kad sam vidio da je teren nepovoljan odlučio sam da kažem i njoj i samom sebi, „Ma da, okej, zaboravit ćemo da sam to ikad rekao“.

Nisam zaboravio. Bez obzira na povoljnost ili nepovoljnost terena to nisu stvari koje možete tek tako da potisnete. Nakon par godina sam joj ponovo rekao, malo direktnije i konkretnije, prihvatila je sasvim regularno i počela da mi se obraća u muškom rodu. Jedino što krivim u toj situaciji je manjak informacija i edukacije o ovim temama. Prvi put sam čuo za pojam transrodnosti sa 17 godina, a jedini trans ljudi koje sam mogao vidjeti su oni u člancima ili videima na internetu. Plašiš se onog što ti je nepoznato, pa je tako izoliranost te teme stvarala strah u nama. Čak i u meni samom koji sam godinama pokušavao objasniti sebi šta se dešava i zašto se tako osjećam. Sve trans osobe koje sam vidio su bile na ekranu laptopa i nije bio niko u mojoj okolini sa kim bih se mogao poistovjetiti. Kao dijete sam gledao TV i ja nikad nisam vidio nikakavu reprezentaciju sebe na TV-u. Inkluzija transrodnih ljudi u medijima, edukaciji i javnosti je apsolutno izostajala tih godina, ali nadam se da se situacija vremenom popravlja i da se transrodne osobe u budućnosti neće osjećati isključeno, izostavljeno i usamljeno u društvu. Još opasnije od medijske zapostavljenosti ove teme je medicinska zapostavljenost i manjak edukacije. Naime, nakon što sam se autovao porodici i prijateljima, započeo sam proces tranzicije, a prvi korak je odlazak kod psihologa. Važno je razjasniti da se ovaj korak ne poduzima da bi se uspostavila bilo kakva dijagnoza, ovaj korak je više konsultacijski i briga o mentalnom zdravlju te osobe. Dakle, ja naivno odlazim u naš Dom zdravlja misleći kako tu imamo ljude koji su informisani o savremenim medicinskim dešavanjima i kako mogu dobiti adekvatnu medicinsku podršku. Objašnjavam psihologu o čemu se radi, autujem se i doktorica hladno kreće da se smije na moje izjave (kao da sam joj ispričao baš dobar vic, a ne nešto što me muči proteklih 15 godina), kaže mi da odem kući „da se opustim“ i naručuje me ponovo za dvije sedmice. Razumljivo, nikad je više nisam vidio, u Zagrebu sam nastavio proces tranzicije. Sutra možda neko neće imati tu mogućnost i nadam se da se ovakve neprofesionalne situacije neće ponavljati.

Priča mog autanja se završila sretno. Danas me svi ljudi do kojih mi je stalo podržavaju na putu moje tranzicije i borbe za jednaka prava, a ja sam ponosan na njih zbog toga što su oni takvi kakvi jesu i sretan što su moji. Djevojka je ostala moja djevojka, mama i tata su opet pokazali da nema te teme koja je toliko daleka da bi mogla da udalji roditelje od svog djeteta. Naprotiv, u toj daljini od teme transrodnosti koja je bila pred nama da je prevaziđemo, prevazilazeći je zajedno mi smo postali još bliži. Brat je ostao isti najbolji prijatelj kakav je bio i kroz djetinjstvo, prijatelji su ostali isti saosjećajni i obazrivi kakvi su uvijek i bili. Rodbina, od majke i nene pa do najmlađih članova naše porodice, od šire rodbine do porodičnih prijatelja, kuma i kumova, svi se prema meni odnose sa jednako ljubavi kao i prije i sa uvažavanjem mog identiteta. Ja sam i dalje isti čovjek samo sa novim imenom, čak sad kako sam iskren i oslobođen tog tereta, sve ih više volim i cijenim.