Lična Coming out priča – ‘Moj teret na leđima’

Lična Coming out priča – ‘Moj teret na leđima’

11.10.2020

Povodom obilježavanja Međunarodnog Coming out dana, pitali_e smo osobe iz naše zajednice da s nama, a i vama podijele svoje lične priče o tome kako su oni i one “izašli_e”. U nastavku je priča biseksualne djevojke koja je željela ostati anonimna.

 

Nakon što sam godinama izlazila sa muškarcima, prvi put sam ozbiljno izgubila glavu za djevojkom tek u ranim dvadesetim. Obzirom da sam odrasla u poprilično zatvorenoj, konzervativnoj sredini gdje je svačiji nos bio u svačijem poslu, pretpostavljam da sve opcije i nisam baš razmatrala. Sve do fakultetskih dana i promjene sredine i društva. Ne kažem da mi se nikad prije nije svidjela djevojka, jeste itekako, samo sam to tumačila kao prijateljstvo, a sad relativno jasno vidim gdje su neka prijateljstva prelazila granice i zašto su neke kovrdže bile dio mojih snova ili neke plave oči želja da dođem do škole dva sata ranije.

Nakon vremena i vremena bježanja od same sebe, te godine sam se stigla i uslijedila je jedna od najtežih borbi mog života. Znate kako je za najmlađe u porodici, svi su se negdje našli, nešto postigli i čeka se na tebe. Da isplivaš. Da budeš ono što se od tebe očekuje. I još pamtim onaj prvi dan, ono prvo ćao i onaj prvi strah… Strah koji dođe do kosti u sekundi kada srce, na nečije ćao, napravi više otkucaja nego što bi trebalo. I ono ubjeđivanje da to nisam ja, da to nije to, iz dana u dan. Iako sam se smatrala kao saveznica LGBTI+ populacije, znala sam koliko bi mi život bio teži da sam i sama njen dio i bježala sam i bježala…  Ali ona je bila tu, svaki dan.
Mislila sam ako upoznam nekog novog momka da će to sve da nestane. I upoznala sam. Proveli smo neko vrijeme skupa, računala sam da je to to, ako mi se već sviđa on, na sigurnom sam. Da bi se kroz par dana pojavila ponovo ona i tad mi više ništa nije bilo jasno. Imala sam na jednoj strani momka kojem se sviđam, a na drugoj hetero djevojku koja se meni sviđa. A sve to sam sama nosila na svojim leđima jer sam znala, jednom kad to sve izgovorim, gotovo je, postaje stvarnost i nema više nazad.

Nakon vremena i vremena tihe patnje je uslijedilo moje prvo autovanje. Naime, prijateljica koja je strpljivo čekala da se outujem je izgubila strpljenje i nakon brojnih pitanja o muškim kolegama i asistentima sa fakulteta je uslijedilo ono glavno: „Da nije možda plava djevojka iz tvoje grupe kojoj ime počinje na M? ”

Nakon toga je uslijedila tišina, pa suze, pa ponovo tišina. Nisam mogla reagovati, a toliko sam htjela da kažem, da vrisnem na sam glas, ali sam šutila. I na njeno; ”Meni možeš reći, uredu je!” ,  sam samo uspjela da klimnem glavom, ali čak i tako sam osjetila da je stijena na leđima odronila kamen i postala bar malo lakša.