Lična Coming out Priča – ‘Prvi korak’

Lična Coming out Priča – ‘Prvi korak’

11.10.2020

Povodom obilježavanja Međunarodnog Coming out dana, pitali_e smo osobe iz naše zajednice da s nama, a i vama podijele svoje lične priče o tome kako su oni i one “izašli_e”. U nastavku je priča djevojke koja se identifikuje kao lezbejka, ali želi ostati anonimna.

 

Nikada nisam imala problem sa sobom zato što sam lezbejka i što sam po mnogo čemu drugačija od ljudi iz svoje okoline. Nije problem bio za mene, ali sam znala da jeste za njih i da to nikada  ne bi razumjeli. Kako pobogu da im objasnim da je to nešto sto nisam birala i da su moji osjećaji prema ženama prirodni (i po ko zna koji put sama sebi ponavljam nisu birani), baš kao što je njima prirodno da gaje osjećaje prema kome oni žele.
Odlučila sam da nikada ne progovorim o tome i da jednostavno zaboravim na to što sam, da sve sahranim duboko u sebi.
Vremenom se ispostavilo da zaboravljanje i potiskivanje nečeg takvog lijepog može dovesti do potpunog otupljivanja uma, umiranja duše i tijela. Zbrka osjećaja, nesto što više ne mogu i nemam snage da kontrolišem. Sve što se zbiva u meni je potpuna nepoznanica za druge. Kažu da su oči ogledalo duše. Mene kao da nikad niko nije pogledao u oči da bi shvatio da nešto nije uredu, ili sam i u skrivanju pogleda bila jako dobra. Među ljudima jaka, uvijek nasmijana, spremna da sebe dam za svakoga. Sve je polako počelo da prestaje. Snaga za koju sam mislila da je neiscrpna polako je počela da popušta. Gubila sam prijatelje, jer nisam mogla da budem stvarna sa njima. Uticalo je na moj socijalni zivot.

Sreća gubi smisao. Obuzima me hladnoća. Ljeto je, a u meni vječiti osjećaj zime. Pokušavam se trgnuti tako što ću napokon jednoj djevojci priznati osjecaje i pozvati je van. Bože, da li sam totalno luda ili prokleto hrabra, pomislila sam. Napravila sam prvi korak. Učinilo mi se kao pravi potez. Prvi izlazak i potvrda o uzajamnim osjećajima. Nije bilo više mjesta za tugu i patnju. Evo ga, ipak u meni nije sve umrlo. Oživljavanje je uspjelo, sunce je napokon ugrijalo. Septembar je, a ljeto u meni tek počinje.
Ma koga ja to varam?! Za mene sreća ne postoji. Pobjegne svaki put kada je pokušam dosegnuti. Prestrašila se svega slomljenog i nepopravljivog u meni. Ono najljepše što se trebalo desiti, nije se desilo. I kao nikad više i nikad jače, stanje u meni se pogoršavalo. Sad je postalo isuviše vidljivo da se ne bi primjetilo. Krila sam se u sobi, u svoja četiri zida, zidovima tamnice koji su se počeli urušavati po meni. Trebao mi je izlaz. Mogla je to biti i smrt, jer više ništa nije bilo važno.
Dan je bio jako težak. Izlazim iz sobe, teškim korakom i jos težom odlukom. Plačem, teško dišem, pokušavam se držati za zid da ne padnem. Dolazim u dnevni boravak gdje se nalazio otac. Znala sam da smo sami u kući. Skupljam snagu, bar još ono malo što mi je ostalo. Pitam ga želi li popiti kafu sa mnom. Hoće, kaže. Spuštam kafu na stol i slamam se. Nekontrolisani izljev emocija. Nemogućnost da bilo šta kažem. Plačem, ali riječi ne izlaze van. Pucam. „Babo, ja više ne znam za radost i sreću. Samo za tugu i bol. Umirem, ali hoću da i ti znaš u kakvom sam stanju. Ako mi nećeš ti pomoći, u koga drugog više da se uzdam. Imaš na to pravo jer si mi ti otac, ti si me rodio i ako želiš  imaš pravo i život da mi uzmeš. Nesretna sam, jer sam jedna od onih koje svijet prezire, proklinje i naziva greškom ljudske prirode. Ali, ja sam babo tvoja kćerka, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama, onakvu kakvu si oduvijek poznavao, samo ovaj put ponižena i slomljena pred tobom.”

Plakanje mi onemogućava da nastavim daljnje autovanje. Otac me grli jer ne zna šta se događa i tako pogođen mojim stanjem i on počinje da plače. Polako mu govorim kako ne osjećam nikakvu privlačnost prema muškarcima, niti da na njih mogu da uzvratim. Da, ako su nešto očekivali od mene poput zasnivanja porodice sa  muškarcem, to mogu da zaborave. Otkrivam samo jednu stranu priče. Grli me i govori da me voli baš onakvu kakva jesam. Razgovor je trajao dugo, ali mu nisam mogla reći ono najvažnije. Da volim žene. Jednostavno nije moglo izaći van mojih usta. Rekao mi je kako nije upoznat sa takvim stvarima i da ne zna kako da se ponaša. Ponudio mi je pomoć, ako želim psihologa ili čak hodžu. Odbila sam. Rekao mi je da ne pričam i ne govorim nikome o tome. Da će me ljudi povrijediti, i ako želim nikada više tu temu nećemo ni spominjati, ali da će on reći materi ako ja to želim. Nisam pristala ni na to, jer sam mislila da je dovoljno što on to za sad zna. Ni danas ne znam šta sam postigla svojim priznanjem. Nikada više nismo razgovarali o tome. Vjerovatno je po njemu tako bolje. Naš odnos nikada više nije bio kao prije. Ljutio se na mene i kontrolirao sa kim se nalazim, ali da nikada nije dao valjan razlog za to. Sada je malo bolje, ali ne pričamo o tome.
Evo, nekoliko godina kasnije, to iskustvo koje sam imala sa njim mi je pomoglo da se otvorim drugim ljudima i autujem nekolicini njih. Druga iskustva su bila malo pozitivnija i mogu reći za dlaku lakša od prvog.

Sa prvim autovanjem sigurno se skida veliki teret sa leđa. Iako ne prođe kako treba, barem osjetite olakšanje na neki način. Malo se oslobodite. Znate kako ćete to uraditi naredni put.   Svakako da bi bilo mnogo ljepše da imamo svi iste slobode i mogućnosti. Da smo svi jednaki i da ne moramo brinuti oko toga kako reći nekome koga volimo. Da prestane potreba za objašnjavanjem i da prestane potreba za autovanjem. Da se ljubav prema istom spolu u našem društvu što prije normalizuje.