Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Svijet zna biti zbunjujuće mjesto, pogotovo kada se tokom odrastanja suočavamo s konfliktom između okoline, i naših osjećanja, potreba i težnji. Jedna od najvećih tragedija konzervativne sredine je odricanje sopstvene autentičnosti po cijenu fizičke ili emotivne sigurnosti koju pruža okolina u koju smo tek tako bačeni_e, bez ikakvih informacija o tome koliko varijacija ljudske prirode zapravo postoji, te da u njima ne postoji ništa pogrešno. Naravno, kada pričamo u kontekstu LGBTI+ identiteta, to znači da prihvatanje takve okoline (ili čak sigurnost od nje) plaćamo sopstvenim mentalnim zdravljem koje biva narušeno usljed nakupljenog srama, krivice, usamljenosti, straha i/ili mržnje prema sopstvenoj seksualnosti ili rodnom identitetu. Osobe koje nas najviše trebaju zaštititi nam naprave najviše štete koja nas dugoročno sprječava da ostvarimo pune potencijale i vodimo zdrave živote, u svakom smislu.
Cilj ovakvih izjava nije da katastrofiziraju svako odrastanje osoba unutar LGBTI+ zajednice, niti da potiče na prezir prema bliskim osobama ili okolini, već da pruži svijest o onome što nedostaje unutar društva, a što utiče na kolektivni kapacitet za prihvatanje LGBTI+ identiteta (bilo od strane pripadnika_ca zajednice ili drugih).
Narativ kojeg svi_e stvaramo o svijetu oko sebe, i zasebnim konceptima u njemu, zasniva se upravo na interakcijama sa okolinom, bilo kroz razgovor, lično iskustvo ili sadržaje koje konzumiramo. Primjer, ukoliko odrastamo u patrijarhalnoj okolini koja, bilo implicitno ili eksplicitno, prikazuje ženski rod kao inferiorniji u odnosu na muški, takav narativ ćemo kroz odrastanje usvajati bez obzira na naš rod. Tek u zreloj dobi za određeni koncept počinjemo kreirati afinitet da se kroz njega krećemo uz konformistički ili nekonformistički impuls – gdje bi konformistički bio onaj koji kreira ponašanje koje bi bilo komplementarno vladajućem narativu tog koncepta, a nekonformistički onaj koji kreira ponašanje koje bi mu se odupiralo, obično uz posljedice od strane okoline, ali čak i promjenu u njoj.
Međutim, nekonformistički impuls pored svijesti o vladajućim narativima zahtijeva i privilegovanost u polju mentalnog zdravlja i društvenog statusa, te koliko god on bio poželjan, također dolazi i sa posljedicama koje su raznolike za različite osobe. Stoga, jedna od efikasnijih strategija kreiranja promjena je upotreba sopstvenih privilegija za mijenjanje kolektivnog narativa, što možemo nazvati osnaživanjem i vidljivošću LGBTI+ zajednice.
Iako su sva homofobična, bifobična i transfobična djela pogrešna, te za njih nema opravdanja, i dalje iza svega toga kao razlog njihovim dešavanjima ne možemo kriviti ljudsku prirodu, već društvene uslovljenosti koje kreiraju takve perspektive (koje odobravaju i čak potiču na dehumanizaciju LGBTI+ identiteta, a iz koje dalje potiču nasilje i diskriminacija). Ukratko rečeno, nedovoljno kvalitetna edukovanost u poljima ljudske prirode je korijen svake kontinuirane diskriminacije ili nasilja, bilo individualnog ili institucionalnog.
U kontrastu sa ovakvom situacijom, osoba koja je imala kontakt sa zdravim konceptom percepcije LGBTI+ osoba (bilo kroz direktnu interakciju, razgovor ili konzumiranje sadržaja) nema osnovu da osjeća mržnju prema njima ili da ih diskriminiše, jer takav zdrav koncept u svojoj osnovi nema pojam dehumanizacije, niti ličnu prijetnju iracionalne prirode. Samim time, vidljivost LGBTI+ identiteta u našoj okolini suzbija narative koji imaju potencijal da se pretvore u diskriminaciju, nasilje ili samomržnju. A takva vidljivost zahtijeva upravo djelovanje kroz nekonformistički impuls koristeći sopstvene privilegije.
Kada bih se osvrnuo na lično iskustvo, sjećam se da sam kao dječak od oko desetak godina u sličnom vremenskom periodu gledao dva sadržaja koja su mi ostala upečatljiva, a koja su govorila o gej identitetima:
Jedan je film Transamerica gdje su glavne uloge bile trans žena i gej muškarac, te iako se ne sjećam priče u tačne detalje, moj subjektivni osjećaj je bio da je društvo osobe poput mene osudilo da budu nevidljivi, te da vode nesretne živote. Tada sam shvatio da moja okolina nije savršena, te da postoji prostora da je preispitujem.
Drugi je serija pod nazivom Ugly Betty gdje se nećak od Betty autovao svojim roditeljima (imao je i prvi poljubac), te je dobio prihvatanje od strane porodice koja se trudila da mu pruži podršku i osjećaj da je i dalje voljen i prihvaćen, što mi je ostavilo nadu da ipak negdje vani postoji glas razuma, te mi je pružilo narativ o prihvatanju LGBTI+ osoba.
Oba sadržaja koja sam konzumirao nisu bila dovoljna da prihvatim svoj identitet, jer ono što mi je falilo jeste lična interakcija s ljudskim bićem koje će mi pružiti šablon o tome šta znači prihvatiti LGBTI+ identitet, bez gađenja i osuda, već sa ljubavlju i strpljenjem. I naravno, takva iskustva su i došla. Itekako. Pa je moj put prihvatanja prošao relativno uspješno ali i dalje smatram da su sadržaji koje sam konzumirao kao dječak bili značajan temelj da dođem do samoprihvatanja. Čak u razgovorima s drugim LGBTI+ osobama, kao i saveznicima_ama, ono što je promijenilo njihovu perspektivu na LGBTI+ identitete jesu sadržaji koji pružaju realnu sliku o njima, kontakt sa osobom koja je LGBTI+ ili koja pruža narativ okarakterisan prihvatanjem.
Ono što me raduje jeste da sadržaji koje globalno konzumiramo sve više i više postaju inkluzivni prema svim manjinskim grupama, što utiče na naš kolektivni narativ, te kad su specifično LGBTI+ osobe u pitanju, čak kroz interakciju sa mlađim generacijama u našem društvu primjećujem da postoji više prihvatanja prema LGBTI+ identitetima. Iako situacija i dalje nije idealna, osjetim da pomaci postoje, te da je za njih zaslužna vidljivost LGBTI+ osoba koja doprinosi njihovoj rehumanizaciji.
Autor/ica: Anoniman/na
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Comments