Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu
projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
U nesigurnim vremenima, u kojima smo sve zaglavljeniji, i u njihovu zaglavljenost sve više
uvjereni, rijetke su konstante ljudskog duha; ono što se može nazvati nekakvom nadom.
Nada se rađa iz snova, iz mogućnosti, iz želje za promjenom. U nesigurnim vremenima, za
neke od nas nada proizilazi iz onog što nas najviše čini ljudima; iz kreativnosti.
Ovakva su me razmišnjanja gurnula dublje u traganje za utjehom za vrijeme u kojem se
nalazim, a utjeha se pronašla u kreativnosti, i tako sam tražeći našao neke nove stvari vrijedne
čitanja.
U pitanju je Admir Adilović, rodno nebinarna osoba iz Tuzle. Piše od svoje dvanaeste godine,
i, kako kaže „vrlo jednostavno, a opet kompleksno“ - pisanje za njega život znači.
Razgovarali smo o poeziji, identitetima, i njihovoj važnosti za naše društvo. O svojim
počecima kaže:
„Papir je mogao da trpi sve ono što ljudi u mom okruženju nisu, zapravo su mi papir i olovka bili najbolji prijatelji. Anksioznost, depresija i suicidalne misli ali i pokušaji tada mi nisu bili strani. Sjećam se da sam imao nekoliko svesaka ispunjenih različitim pjesmama, pričama o oproštaju i oduzimanju vlastitog života. Sam proces je bio relativno ritualan jer bih pisao samo onda kada drugog izlaza nema, kada shvatim da ne mogu nositi sve probleme sa kojima se suočavam.“
Katarzu je pronašao u činu ritualnog paljenja tih svesaka, kaže iz dva razloga: kako niko ne bi
saznao njegove najtamnije istine, i iz želje da okonča taj mučan period ispunjen depresijom,
anksioznošću i bolom.
„Kada pričamo o procesu pisanja, on je za mene uvijek holistički, moji likovi imaju svoje živote iako su nastali iz mog. Poeziju pišem pričanjem, zapravo prvo snimim ono što govorim i onda od toga napravim pjesmu. S druge strane kada pišem priče, dopuštam likovima da me vode, a ne ja njih. Oni imaju svoje živote, svoje karaktere, želje snove i ground iz kojih rastu i žive.“
Admir kaže kako njegova lična isksutva u velikoj mjeri utiču na njegovo pisanje, te dodaje
kako najviše voli pisati upravo o ličnim iskustvima jer smatra kako ona nose jaču poruku, a
nose u sebi i aktivističku notu.
„Oduvijek sam sanjao o izdavanju knjiga koje neće biti čitane samo da se pročitaju, već će
pomoći nekome, a to mogu postići samo ako pišem iz duše i iskustva.“
Odnedavno je pokrenuo i stranicu na Instagramu (@poemsbyadmir_), na kojoj objavljuje
poeziju, te preko koje prima dojmove ljudi koji mu se javljaju sa vlastitim pričama i govore
kako je određena pjesma rezonirala sa njima. Admir inače piše i na engleskom, i na
bosanskom jeziku.
„To je ono što želim, pružiti priliku nekome da vidi da je uredu da mu je teško i da će to
proći“ kaže Admir. Najveći literarni uzori su mu prvenstveno Maya Angelou - pjesnički i
aktivistički, a tu je i i Joey Kidney.
Razgovarali smo i o identitetima. O tome kako je biti kvir osoba, kako je biti umjetnik, i na
koji način ti identiteti zajedno funkcionišu.
„Živimo u društvu koje voli da nas cjepka, da uzima dijelove nas i na njih stavlja etikete. Naši
identiteti isprepleteni su u jedno, zapravo nas oni čine onim što jesmo i ukoliko jedan
odvojimo od drugog postajemo potpuno druga osoba.“
Smatra kako ne postoji jedan identitet koji je važniji od drugog, te kako iskustva kreiramo na
granici kontakta gdje se mi prikazujemo baš takvi kakvi jesmo, sa svim tim identitetima koje
je društvo etiketiralo. Naglasio je da u suštini svoje identitete ne razdvaja, te kako sebe voli
onakvog kakav jest, sa identitetima koji su isprepleteni, i smatra to svojom autentičnošću.
O stanju umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Admir je naglasio kako ipak nije sve tako crno
kako to volimo predstaviti; ipak, poražavajuća je činjenica kako velik broj mladih ljudi
objavljuje za strane izdavačke kuće, jer je taj proces jednostavniji izvan Bosne i Hercegovine.
„Umjetnost može da bude ljekovita, meditacijska i integrativna zbog čega je doista moramo dozvoliti. Zašto kažem dozvoliti? Jer prolazimo kroz školski sistem koji na šturo tjera u kutije. Čas likovnog treba da bude čas kreativnog slikarstva, gdje svako može da naslika ono što vidi, osjeća ili percipira, a ne čas na kojem svi i sve moraju da imaju isti perfektan crtež sa istim brojem poteza četkicom. To nije umjetnost, to može da proizvede mašina za printanje.“
Djeci treba dopustiti greške, kaže, a ne kažnjavati ih nižom ocjenom zbog rukopisa ili
gramatike, ako je njihov rad dobro napisan.
„Mi smo ljudi puni emocija, iskustava i svog pogleda na život, treba nam se dopustiti da od
malih nogu učimo da se izražavamo drugačije od ostalih jer smo to mi, unikatni i drugačiji.“
O značaju umjetnosti za LGBTIQ+ zajednicu, o vidljivosti i ljudskosti smo također
razgovarali kao o bitnoj temi, o kojoj se definitino ne razgovara dovoljno u medijskom
prostoru.
Admir jednostavno kaže kako voli reći da bez vidljivosti, kao da ne postojimo. Naveo je i
primjer.
„Plakao sam dok sam gledao predstavu "Ugasimo svjetla", spisateljce Lejle Kalamujić, moje srce je bilo prepuno jer sam konačno, na daskama koje život znače, vidio jednu lezbejsku priču. Kroz umjetnost ljudima približavamo iskustva drugih ljudi, na humorističan ili tragičan način im pokazujemo da nisu sami u svojoj boli i da postoji poveznica između iskustava ljudi (shared human experience).“
Na kraju je rekao kako se predrasude razbijaju kroz umjetnost, jer svi mi likove doživljavamo,
volimo i shvatamo; dehumanizacija sebe i seciranje na identitete predugo traje, a
rehumanizaciju upravo vrše umjetnici i umjetnice kroz svoje radove.
„Smatram da je umjetnost izuzetno bitna za LGBTIQ zajednicu, ali i cjelokupni
ljudskopravaški aktivizam jer daje jedan potpuno drugačiji alat u ovoj borbi, alat na koji ljudi
nisu navikli.“
Autor: Kemal Alijagić
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Comments