Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Da li znamo šta su to vrijednosti, emocije i granice? Ovako kada se pročita, čini se poprilično jednostavno, ali često kada se pokuša objasniti, otprilike svaka osoba će dati drugačiji odgovor, ali vjerujem da niko neće pogriješiti.
Na radionici o važnosti mentalnog zdravlja LGBTIQ+ osoba u Bijeljini sam imao priliku da se bliže upoznam sa navedenim pojmovima, ali to nije bilo puko pronalaženje definicija tih pojmova, već nešto mnogo više.
Svi_e znamo da je život nepredvidiv, a zahvaljujući slobodi izbora, imamo pravo da biramo kuda i kako. Ta sloboda nas nekada zna preplaviti da ne znamo kako da se nosimo sa životom. Srećom postoje vrijednosti koje svako od nas bira za sebe. Vrijednosti su ta prva stepenica koja nas usmjerava i sužava put.
Uzmimo za primjer zdravlje. Moja vrijednost je zdravlje, želim da budem zdrav. Da bih održao ili poboljšao svoje zdravlje, potrebno je poduzeti neke korake kao što su fizička aktivnost, zdrava ishrana i sl. Birajući navedeno, ja se ponašam u skladu sa svojim vrijednostima. S druge strane, ako kažem da je moja vrijednost zdravlje, a biram da se uopšte ne potrudim oko toga šta unosim u sebe i da li se krećem koliko je tijelu potrebno, onda moje akcije nisu usklađene sa mojim vrijednostima.
Kako ćemo znati šta nam je važno i šta želimo da izaberemo za svoje vrijednosti?
U ovom slučaju odgovori se nalaze najčešće u nama. Bitno je slušati tijelo, a šta to znači? Kada kažem tijelo, mislim i na duh i tijelo, i sve što dolazi u kontakt sa istim. Tijelo zna šta mu treba, zato je bitno osluškivati. Nije tajna da smo učeni_e da ne slušamo naše tijelo ili da ga ignorišemo. Da ne smijemo ići u toalet za vrijeme nastave, da ne jedemo na času i slično. Na neispunjene potrebe tijelo će odgovoriti emocijama. Javit će se ljutnja, nervoza ili tuga. Možemo reći da je to lančana reakcija.
Zašto se javljaju te emocije?
Zato što nam govore da nam nešto treba. Emocije su nam kompas. One nas usmjeravaju na to da nam neka potreba nije ispunjena. Emocije su tu s razlogom i želim da napomenem da ne postoje pozitivne ili negativne emocije, jer emocija je emocija. Ona postaje negativna onda kada je uzmemo i osuđujemo - aha ljut sam, to je loša emocija, ne trebam biti ljut. Ovo je često spirala kojom ljudi idu, te tako sebi zabranjuju da osjećaju ono što osjećaju, što može biti kontraproduktivno i dovesti do toga da smo više ljuti_e nego što smo bili_e, jer ljutnja ne odlazi upravo zato što mi ne dozvoljavamo sebi da je osjetimo.
Ljutnja je najčešći znak da su nam granice pređene, ali o tome kasnije. Ljubomora je još jedna tzv. "loša" emocija, ali ljubomora nam govori samo šta mi želimo - aha i ja želim da imam dobro auto kao ona.
Još nešto što često radimo je, kada osjećamo tugu, često ćemo se potruditi da skrenemo pažnju sebi ili osobi koja osjeća tugu.
Kada neko kaže da je tužan_na, pa osoba pored kaže: "Nemoj biti tužan_na, ajmo na sladoled pa nećeš biti tužan_na."
Što je naravno ponašanje koje je naučeno kada je u pitanju nošenje sa emocijama. Od koga smo naučili? Pa najčešće od roditelja, staratelja i iz filomva i serija.
Ispravno postupanje bi bilo: "Vidim da si tužan_na, kako te ja mogu podržati u tvojoj tuzi?".
Na taj način uvažavamo emocije te osobe i dajemo do znanja da smo tu za nju i da je u redu to što osjeća.
Spomenuo sam da je ljutnja često emocija koja nam govori da nam je neka od naših granica probijena. Naša granica može biti da ne želimo raditi subotom, ali onda dođe šef i kaže da ovu subotu radimo. Mi ćemo najvjerojatnije da osjećamo ljutnju, bijes i gnjev. Upravo zato što je neko probio našu granicu. Šta ćemo mi sada sa tom ljutnjom, možemo je ispoljiti na način da se istresemo na šefa i potencijalno dobijemo otkaz, a možemo se izgalamiti na kasirku koja sporo radi svoj posao. Obje te reakcije su impulsivne i neispravne da tako kažem, jer nemamo pravo da se istresamo na druge na taj način. Ljutnja u nama kuha, ona hoće van, a hoće van zato, jer ne pripada nama, nego šefu koji je probio našu granicu. Ljutnju možemo ispoljiti na način kojim nećemo ugroziti ni sebe, a ni druge (fizička aktivnost, puštanje glasa u jastuk ili u prirodi, bacanje čarapa od zid...).
Šta još možemo naučiti iz te ljutnje? Da li sam ja svoju granicu dobro postavio_la? Da li sam je jasno izrazio_la? Možemo doći do zaključka da sam ja za sebe odlučio_la da ne radim vikendom, ali nisam nikome rekao_la. To može biti granica sa sobom, ali drugi ne znaju naše granice dok im ne kažemo.
Kako može izgledati postavljanje granica:
- Idemo u grad večeras.
- Ja neću, jer hoću da budem sâm.
Ovo je postavljanje granice u kojoj nudimo razlog ili opravdanje iste.
- Idemo u grad večeras.
- Ja neću.
Ovo je bez objašnjenja i imamo svi_e pravo da se ne pravdamo zašto nešto želimo ili ne želimo.
- Idemo u grad večeras.
- Ja neću.
- Hahah, nema neću, idemo, jer smo se dogovorili.
- Ali ja neću.
- Ali dogovorili smo se.
- Predomislio sam se i ne idem večeras.
Ovdje vidimo kako osoba pokušava da pređe granicu druge osobe, ali obje su ustrajne. Ovdje se može nastaviti komunikacija da dođe do uslovljavanja druge osobe "ako ne budeš išao_la, neću te više nikad zvati", ali mi nismo dužni_e da reagujemo na to. Mi smo dužni_e da sebe ispoštujemo i imamo pravo da se predomislimo. Ali istovremeno prihvatamo i kada se drugi predomisle, jer ništa nije jednosmjerno. Da smo ignorisali_e svoju granicu i otišli u grad, osjećali_e bismo vjerovatno jednu vrstu ljutnje, a kada sami_e ne poštujemo svoje granice onda ne možemo očekivati to ni od drugih.
Mi učimo druge ljude kako će se ponašati prema nama.
Vrijednosti, emocije i granice su sve vezane za našu ličnost i naš razvoj. Sve nas to usmjerava do osobe kakva i koja želimo biti. Nemanje vrijednosti nam može pomoći da uvidimo šta zapravo želimo od svog života i kada postavimo to pitanje odatle sve kreće. Emocije su emocije, bez atributa pozitivno i negativno. Sve emocije su oke i važno je da ih osjetimo i ostanemo s njima, jer kako znati šta osjećamo, ako ne želimo da osjećamo? Granice su tu da čuvaju nas i naše zdravlje, ali i odnose sa drugima. Bez granica se gubimo, bez vrijednosti ne znamo kuda idemo, a bez emocija nismo.
Autor: Alija Osmić
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Comentarios